Vjerujem da nam na uši izlaze priče o krizi i 320.000 nezaposlenih, 500 novih na burzi svaki dan i sve druge priče koje nas tjeraju da se zamislimo nad vlastitim radnim mjestima i uvijetima koje imamo. Mene osobno pogađaju priče ljudi koje dolaze do mene i govore mi o iskustvima sa kojima se oni susreću u traženju posla.

Čuli ste za uzrečicu – Zdrav čovjek ima puno želja, a bolestan samo jednu?

Ja bih to povezao i sa nezaposlenom osobom koja je izgubila posao i već mjesecima ne može pronaći novi, a školovana je iskusna, kvalitetan radnik, voditelj, menadžer, ima kredite, dvoje djece. Zamislite sad koju želji ima takva osoba? Jedina želja je preživjeti, pronaći posao koji nikako da se realizira. Ovdje ne govorim o velikom masi ljudi koji su na minimalcu i izgubili posao i teško da će ga ikad više naći, ljudima koji su radni vijek radili u istoj tvrtki i sl… Ovdje govorim o menadžerima koji su do godinu dana unatrag palili i žarili u svojim poslovima. Kao što imam empatije za ovu prvu skupinu kojoj je uistinu najteže, i ova druga skupina ima priče koje su teške.

Jedan primjer, simptomatično isti kao i kod svih koji dugo traže posao bez uspjeha, me posebno pogodio kad je osoba koja je izgubila posao mjesecima tražila isti. Poslala je na stotine molbi i otvorenih prijava. Došla bi do razgovora za posao, čak i užeg kruga i uvijek bi netko drugi bio bolji ili bi bila prekvalificirana ili bi imala krivu boju očiju… Svaki pogled na e-mail bi bio šok i tuga kad bi vidjela odbijenice, a mobitel središnje mjesto u kući ako slučajno netko nazove za razgovor. Ali mobitel ne zvoni tako često, a odbijenice i ne dolaze tako brzo, ako uopće dođu. A krediti stižu na naplatu, djeca žele igračku iz dućana, …

Divim se duhu svih koji traže posao u ova vremena, ali i inače. Ljudi koji unatoč odbijenicama i svakodnevnom udaru na dostojanstvo i ponos ipak idu dalje i pokušavaju, traže načine da pronađu posao, ne odustaju. Zamislite stuaciju jednog mojeg kolege koji je, dok je bio na poziciji, pomogao jednoj kolegici da pokrene svoj biznis tako da je njezinu tvrtku angažirao za obavljanje određenih usluga i ništa nikad nije tražio niti očekivao zauzvrat. Bio je sretan da može pomoći. Sad kad je izgubio posao, ta kolegica je već razvila svoju tvrtku do respektabilne veličine i kriza je uspješno zaobilazi. Na njegov upit da mu pomogne i zaposli ga bar dok ne nađe nešto (napominjem da je kolega stručan i svakako zadovoljava uvijete koji su toj tvrtki potrebni, a koje su tad odrađvali studenti), kolegica je pokušala izbjeći pomoć izmotavajući se da to nije za njega, da je prekvalificiran, otkazivala je sastanke sa njom kad su dogovorili da porazgovaraju i sl… Kolega nije imao izbora i doslovno je morao progutati ponos i moliti tu kolegicu da mu pomogne, ali ona je umjesto njega zaposlila studenta koji je bio jeftiniji. Siguran sam da za tih par tisuća kuna više koje bi potrošila pomogavši mojem kolegi, ne bi tvrtka propala, a dobila bi odličnog i stručnog djelatnika. Kad sam vidio očaj u pogledu mojeg kolege kad mi je pričao kako ju je morao moliti za posao, nikad spominjući uslugu koju joj je napravio kad je ona trebala, srce mi se stegnulo. Na kraju priče, kolega je našao posao kod poznanika od kojeg nikad to ne bi niti očekivao, na poslu koji je bio manje plaćen, ali izazovan. Na licu mojeg kolege osjetio se mir nakon 6 mjeseci muke i razočaranja, gutanja ponosa i brige za egzistenciju.

Bez obzira na status koji imali, ljudi koji izgube posao doživljavaju veliki stres. Već sami razgovor sa osobom koja traži posao daje joj motivaciju za dalje i pokazuje da vam je stalo. Nitko ne očekuje da ćete bilo koga zaposliti, ali sama preporuka, savjet ili riječ ohrabrenja znače puno. Nažalost, ljudi se nekako ograđuju od onih koji zapadnu u nevolje, kao da se boje da će nevolja prijeći na njih. Takvi ljudi, koji zaboravljaju prijatelje, kolege i misle samo na sebe će se naći u situaciji da, kad se i sami nađu u nevolji, mnoga vrata biti će im zatvorena.

Poslodavci, iako dobivate veliku količinu prijava za posao, uzmite vremena i proučite ih. Svaka takva prijava je jedna sudbina koju imate u rukama. U ovo vrijeme odgovornost poslodavaca i HR odjela je tim veća jer ulozi ljudi koji se javljaju su veći. Ovdje se više ne radi o promjeni posla zbog lošeg šefa već o egzistenciji kandidata. Javite prijavljenima što se događa, kad je selekcija, da li su prošli i kad mogu očekivati rezultate i držite se tog roka. Morate biti svjesni da je svaki dan vašeg nejavljanja stres za ljude koji su se prijavili za rad kod vas, a dodatni negativan imidž za vas i tvrtku. Sad morate odoljeti pretvaranju u “male bogove” i pokazati veliku empatiju i odgovornost. Vjerujte, vratit će vam se višestruko.