Razgovarao sam danas na temu vladinog obračuna sa nezaposlenima i kako će oni smanjiti broj nezaposlenih koji rade na crno za cca. 100.000 ljudi. Slažem se sa Popijačem da se  radi o toj brojci onih koji su radno itekako sposobni a rade na crno poslove, dok dobivaju sva prava na burzi.

I sad su povrijeđeni oni nezaposleni koji su to zaista i koji redovno obilaze HZZ, ali posla jednostavno nema. Takvim ljudima skidam kapu jer oni su prave žrtve naše politike i kvazi vrhunskih menadžera. Mislim da ljudi koji su preko 50 godina starosti i koji nisu visoko kvalificirani i obrazovani sa relevantnim iskustvom koje tržište traži, osuđeni da na HZZ-u budu do mirovine. zaista ne vidim kako da se oni zaposle a da im plaća bude koliko toliko veća od naknade na burzi. Mislim da takvi ljudi definitivno spadaju u kategoriju nezaposlenih i teško zapošljivih.

Jedna od kategorija koji su postali žrtve gore navedenoga su i mladi bez iskustva. Njih rijetki zapošljavaju jer na tržištu imaju tisuće onih koji imaju po godinu, dvije iskustva koji su već ušli u svijet rada, ali se još daju oblikovati prema kulturi kompanije. Ako ništa drugo, ti mladi ljudi imaju neku prednost pred ovima iznad 50 pa šansa ipak postoji.

Što savjetovati svim tim ljudima? Teško je biti pametan i reći nešto revolucionarno kad radnih mjestajednostavno nema toliko, a ponuda i potražnja diktiraju trendove. Ono što u startu moraju razviti je jedna stvar koja nastrada kad si nezaposlen – samomotivacija. Kod ljudi iznad 50 koji su u svojem radnom vijeku proživjeli mnogo, uspjehe i padove, sad odjednom sudbinu često kroje oni kojima ti ljudi mogu biti očevi i majke, ljudi koji ih gledaju kao proizvod propalog režima iz 80-tih, nekoga tko je manje vrijedan. Kod mladih, dolazite do toga da u potragu za poslom kreću puni sapomouzdanja i elana da će nešto naći, da su oni budućnost zemlje, kad ono ili nitko ne zove ili stalno odbijenice… Svi bi htjeli mladog radnika sa 5 godina iskustva. A kako da steknem to iskustvo kad me nećete zaposliti?!  Naravno, postoji mnogo svijetlih primjera poslodavaca i ljudi u ljudskim resursima koji su moralni, empatični i na zemlji. Njima svaka čast! Ovi koji nešto izigravaju zato što su trenutno na poziciji da odlučuju, njima poruka da na kraju nismo ono što radimo već ono što jesmo.

Kako iskorijeniti taj rad na crno? Sumnjam da će vlada nešto po tom uspjeti učiniti jer mislim da nije na njima da čiste nezaposlene sa liste. Problem je u poslodavcima koji redovno potvrđuju žigove ljudima koji dolaze samo po to i ne namjeravaju naći posao. Dok god poslodavci koji naiđu na takve slučajeve ljudi koji odbiju poslove ne reagiraju i ne prijave ih HZZ-u, a HZZ nešto ne učini, neće biti pomaka. Mislim da u startu treba postaviti ciljeve i kriterije koje pojedini tražitelj posla mora zadovoljiti da bi odbio posao. Da li je to plaća koja je manje od prosjeka za struku, prijava na minimalac i sl… Također, zašto HZZ ne kontrolira ljude koji su bili na razgovorima za posao zašto su odbili poslove. Ako je ponuda poslodavca tom tražitelju posla bila protuzakonita, neka HZZ pošalje prijavu Inspektoratu pa ćete sankcionirati takvog poslodavca. Također, neka provjere studentske ugovore koje koriste ljudi koji nisu studenti… Koliko novca se samo tako izgubi? Naravno, nisam ja prorok niti najpametniji u državi, ali zar ne mogu saslušati normalne ljude koji nisu po televizijama i kuloarima što misle da ih koči?

Na tržištu je strukovna udruga profesionalaca u ljudskim resursima -HR Centar. Gospodo iz vlade i HZZ-a, obratite se njima za savjet…

No, da ne solimo pamet onima koji ionako znaju u čemu je problem, zašto ne bismo pogledali i drugu stranu, pozadinu sve ove hajke. Meni sve to izgleda kao da vlada u nemogućnosti povećanja zaposlenosti, baca loptu na teren na kojem će još manje uspjeti napraviti, ali bar će smanjiti brojku od 344.000. To me podsjeća kao kad tvrtke počnu štedjeti na spajalicama, a ne razmišljaju o povećanju prihoda i novim izvorima zarade nego samo režu i režu i režu troškove… Naravno, nekad je to jedini način, ali… Sve ovo što sad vlada radi je jasan znak da su izgubili smjer u svemu i da ne znaju što rade. Ne vjerujem i da će ih to malo kvalitetnih menadžera u redovima izvući… No, s druge strane, da li su druge stranke različite? Sumnjam…

Jedino što mi za kraj ostaje je poručiti svim nezaposlenima i koji su izgubili posao da se ne predaju, da zadrže motivaciju i pokažu da vrijede, da su u životu postigli uspjehe i da ih se ne srame istaknuti. U ovoj krizi traže se “ratnici” koji neće čekati Jadranku da im nađe posao već koji će uzeti sudbinu u svoje ruke i reći: ” Ja se neću predati i neću propasti jer sam sposoban i želim se boriti!!!”