Posts Tagged motivacija
Kontrola=veća učinkovitost?!
Posted by sasajurkovic in management on 30. November 2011.
Nakon dugo vremena ponovno sam krenuo u pisanje. Nekako nisam imao ili vremena ili volje, ali to je bilo i dobro jer se nakupilo dosta slučajeva, koji su karakteristični za većinu kriznih menadžment stilova. Jedna od najčešćih tema je kontrola.
Načelno se slažem da timovi ne mogu cijelo vrijeme funkcionirati bez određene kontrole. Ja bih to prije nazvao praćenja prolaznog vremena jer kad kažemo kontrola, to djeluje negativno, nepovjerljivo prema ljudima i u njima izaziva inat i nezadovoljstvo. Praćenje prolaznog vremena odaje ipak neko povjerenje u ljude i gleda se kao informiranje o stanju projekta. Ovakav način u ljudima neće izazivati kontraproduktivna ponašanja već će ih, komunicirano na pravi način, motivirati da iznesu sve što se u njihovom radu događa.
Ono što je u ovoj krizi (već nam svima na uši izlazi) specifično jest to da su mnoge kompanije riječ kontrola dovele na jednu potpuno drugu razinu. I onda se čude zašto su im ljudi demotivirani i nepovjerljivi prema svemu što kao kompanija zacrtaju kao strategiju. Zamislite kako biste se osjećali da znate da vam kompanija svakodnevno kontrolira vaše email poruke, gdje surfate, na koje stranice odlazite, što postate na facebooku, Skypeu ili Linkedin-u, čak vas i upozore da to svakodnevno rade… Koju poruku to šalje zaposlenicima tih kompanija i koliko te kompanije misle da imaju lojalnost i angažman svojih ljudi u tim uvijetima? Osobno mislim da su takvi represivni sistemi dobri samo za uništavanje motivacije ljudi jer ljude se ne može potaknuti na rad prijetnjama i kontrolom. Možda mogu raditi više, ali nikad više od onoga što je propisano ugovorom o radu. Također, ljudi će naći način da zaobiđu takva pravila i opet niste ništa dobili sa time. Da li mislite da je to dovoljno da vam kompanija bude uspješna?
Ne očekujem da se itko složi sa ovim mišljenjem jer nije svugdje ista situacija, ali ono što bi trebalo shvatiti jest da je zadovoljan djelatnik najbolji djelatnik, a zadovoljstvo djelatnika postižemo povjerenjem, lijepom riječi, poštovanjem, poticanjem na izvrsnost i slobodom da ispolji svoje kvalitete. Za to vam ne treba novac, nego zdravi razum, a tko to shvati lakše će ploviti kroz ova nemirne gospodaske vode.
Obračun sa nezaposlenima
Posted by sasajurkovic in Tržište rada i HR on 18. February 2011.
Razgovarao sam danas na temu vladinog obračuna sa nezaposlenima i kako će oni smanjiti broj nezaposlenih koji rade na crno za cca. 100.000 ljudi. Slažem se sa Popijačem da se radi o toj brojci onih koji su radno itekako sposobni a rade na crno poslove, dok dobivaju sva prava na burzi.
I sad su povrijeđeni oni nezaposleni koji su to zaista i koji redovno obilaze HZZ, ali posla jednostavno nema. Takvim ljudima skidam kapu jer oni su prave žrtve naše politike i kvazi vrhunskih menadžera. Mislim da ljudi koji su preko 50 godina starosti i koji nisu visoko kvalificirani i obrazovani sa relevantnim iskustvom koje tržište traži, osuđeni da na HZZ-u budu do mirovine. zaista ne vidim kako da se oni zaposle a da im plaća bude koliko toliko veća od naknade na burzi. Mislim da takvi ljudi definitivno spadaju u kategoriju nezaposlenih i teško zapošljivih.
Jedna od kategorija koji su postali žrtve gore navedenoga su i mladi bez iskustva. Njih rijetki zapošljavaju jer na tržištu imaju tisuće onih koji imaju po godinu, dvije iskustva koji su već ušli u svijet rada, ali se još daju oblikovati prema kulturi kompanije. Ako ništa drugo, ti mladi ljudi imaju neku prednost pred ovima iznad 50 pa šansa ipak postoji.
Što savjetovati svim tim ljudima? Teško je biti pametan i reći nešto revolucionarno kad radnih mjestajednostavno nema toliko, a ponuda i potražnja diktiraju trendove. Ono što u startu moraju razviti je jedna stvar koja nastrada kad si nezaposlen – samomotivacija. Kod ljudi iznad 50 koji su u svojem radnom vijeku proživjeli mnogo, uspjehe i padove, sad odjednom sudbinu često kroje oni kojima ti ljudi mogu biti očevi i majke, ljudi koji ih gledaju kao proizvod propalog režima iz 80-tih, nekoga tko je manje vrijedan. Kod mladih, dolazite do toga da u potragu za poslom kreću puni sapomouzdanja i elana da će nešto naći, da su oni budućnost zemlje, kad ono ili nitko ne zove ili stalno odbijenice… Svi bi htjeli mladog radnika sa 5 godina iskustva. A kako da steknem to iskustvo kad me nećete zaposliti?! Naravno, postoji mnogo svijetlih primjera poslodavaca i ljudi u ljudskim resursima koji su moralni, empatični i na zemlji. Njima svaka čast! Ovi koji nešto izigravaju zato što su trenutno na poziciji da odlučuju, njima poruka da na kraju nismo ono što radimo već ono što jesmo.
Kako iskorijeniti taj rad na crno? Sumnjam da će vlada nešto po tom uspjeti učiniti jer mislim da nije na njima da čiste nezaposlene sa liste. Problem je u poslodavcima koji redovno potvrđuju žigove ljudima koji dolaze samo po to i ne namjeravaju naći posao. Dok god poslodavci koji naiđu na takve slučajeve ljudi koji odbiju poslove ne reagiraju i ne prijave ih HZZ-u, a HZZ nešto ne učini, neće biti pomaka. Mislim da u startu treba postaviti ciljeve i kriterije koje pojedini tražitelj posla mora zadovoljiti da bi odbio posao. Da li je to plaća koja je manje od prosjeka za struku, prijava na minimalac i sl… Također, zašto HZZ ne kontrolira ljude koji su bili na razgovorima za posao zašto su odbili poslove. Ako je ponuda poslodavca tom tražitelju posla bila protuzakonita, neka HZZ pošalje prijavu Inspektoratu pa ćete sankcionirati takvog poslodavca. Također, neka provjere studentske ugovore koje koriste ljudi koji nisu studenti… Koliko novca se samo tako izgubi? Naravno, nisam ja prorok niti najpametniji u državi, ali zar ne mogu saslušati normalne ljude koji nisu po televizijama i kuloarima što misle da ih koči?
Na tržištu je strukovna udruga profesionalaca u ljudskim resursima -HR Centar. Gospodo iz vlade i HZZ-a, obratite se njima za savjet…
No, da ne solimo pamet onima koji ionako znaju u čemu je problem, zašto ne bismo pogledali i drugu stranu, pozadinu sve ove hajke. Meni sve to izgleda kao da vlada u nemogućnosti povećanja zaposlenosti, baca loptu na teren na kojem će još manje uspjeti napraviti, ali bar će smanjiti brojku od 344.000. To me podsjeća kao kad tvrtke počnu štedjeti na spajalicama, a ne razmišljaju o povećanju prihoda i novim izvorima zarade nego samo režu i režu i režu troškove… Naravno, nekad je to jedini način, ali… Sve ovo što sad vlada radi je jasan znak da su izgubili smjer u svemu i da ne znaju što rade. Ne vjerujem i da će ih to malo kvalitetnih menadžera u redovima izvući… No, s druge strane, da li su druge stranke različite? Sumnjam…
Jedino što mi za kraj ostaje je poručiti svim nezaposlenima i koji su izgubili posao da se ne predaju, da zadrže motivaciju i pokažu da vrijede, da su u životu postigli uspjehe i da ih se ne srame istaknuti. U ovoj krizi traže se “ratnici” koji neće čekati Jadranku da im nađe posao već koji će uzeti sudbinu u svoje ruke i reći: ” Ja se neću predati i neću propasti jer sam sposoban i želim se boriti!!!”
Koliko cijenite ključne ljude u kompaniji?
Posted by sasajurkovic in management on 19. October 2010.
Koliko ste puta čuli izjavu – ljudi su najvrijedniji resurs koji imamo u kompaniji? Jedno takvo pitanje je postavio jedan profesor i tražio odgovor na pitanje među studentima – niti jedan nije pogodio. Svi su odgovorili, naravno-ljudi ili zaposlenici, a on im je sa smješkom negirao. Svi su se čudili kako to da jedan HR-ovac tako govori. To je zvučalo kao svetogrđe. a onda profesor izvali – vozni park, auti!
Svi se nasmijali i začudili, a onda je išlo objašnjenje. Koliko često perete aute, idete na servis, da li ste smanjili kvalitetu voznog parka u krizi. A onda paralela – koliko ste smanjili budžete za edukaciju zaposlenika, da li razvijate ljude, da li ih nagrađujete i sl.. Ispalo je stvarno da se više brinemo za aute nego vlastite ljude u kompaniji… Dobro, ne vrijedi za sve, ali da postoji jedna velika većina takvih tvrtki, slažem se.
Do sad sam se uvijek susretao sa ljudima koji kažu da prepoznaju ključne ljude u kompaniji, ali kad ih pitam kako im to pokazuju, najčešće ostaju na riječima hvale i pohvale te bonusa. Benefiti koje ljudi imaju u tvrtkama su različiti, a najveća pogreška je što se sve zaposlenike tretira jednako i omogućuju im se jednaki uvjeti u kompaniji, bilo da su prosječni, ispodprosječni ili nadprosječni zaposlenici. A zašto? Najčešći komentar je “Što će reći drugi ako vide da ovaj (čitaj nadprosječni) ima veću plaću i auto, a drugi koji je na istoj poziciji (čitaj prosječni i ispodprosječni) nemaju. Kako će se oni osjećati.”. I zato uprave imaju princip uranilovke gdje se svima jednako daje i uzima, kao zbog nekog standarda i mira u kući. A onda se čude zašto im oni nadprosječni odlaze iz kompanije.
Ne možete nekome vezati krila zbog toga da ne povrijedite one koji uopće ne razmišljaju o letenju. Umjesto toga treba one koji su još na zemlji pokrenuti da razmišljaju o nebeskom prostranstvu, a ne da kljucaju po zemlji cijeli radni vijek. Zato nagradite vaše ključne ljude u kompaniji, pokažite i njima i njihovim kolegama da su oni ključni i da zato imaju više, ne zato što imaju više klijenata ili su jači klijenti koje imaju, već zato što svoje ciljeve ispunjavaju i više od traženog i stvaraju svojom motivacijom i kvalitetom dodatnu vrijednost kompanije. Njihovi benefiti i pozicije moraju biti motivator i za njih, ali i za druge da pokušaju dostići taj status.
Ključ liderstva u krizi i inače
Posted by sasajurkovic in Ljudi i okruženje, management on 27. June 2010.
Koliko su me puta pitali da opišem lidera ili da objasnim tko je lider. Svatko može opisati lidera jer svatko zna što želi od osobe koja bi ga trebala voditi u tvrtki. Istina je da nemamo previše lidera koji su na poziciji da vode ljude, ali takvi najčešće imaju snažan utjecaj na kolege sa kojima radi. Ponekad je taj utjecaj toliko jak da može natjerati nesposobnog voditelja ili menadžera da odstupi ili promijeni svoje odluke i stil vođenja.
No, koji je ključ, ne samo liderstva, već i profesionalnosti u poslovanju? POVJERENJE. Povjerenje je usko vezano uz integritet osobe i jako ga je teško steći. To smo čuli već stotinama puta, no u kriznim situacijama povjerenje može biti ključan faktor kako bi tvrtka preživjela i postigla transformaciju. Ljudi će prihvatiti jako puno za “viši cilj”, kao što je opstanak tvrtke. Pristat će i na kašnjenja plaće, neisplate istih, degradaciju, samo ako ta žrtva znači da će tvrtka opstati i da će kad kriza prođe opet doći na svoje. Lideri koji imaju povjerenje ljudi to mogu postići. Pogledajte sagu sa Pevecima i brzinom kojom su propali. Niti vjerovnici niti zaposlenici im nisu vjerovali i to je bilo dovoljno za scenarij koji svi znamo kako je završio.
Ali kada to povjerenje izgubite, što onda možete učiniti? Ja bih rekao jako malo. Vaši djelatnici će obično jednom prijeći preko laži i neispunjenja obećanja, ali više puta neće. Ako ste u situaciji da ste izigrali povjerenje svojih djelatnika, možete se jedino iskreno ispričati i tražiti oprost zajednice koju vodite. Naravno, pritom Vam je slijedeća laž kobna za poziciju. Menadžeri često misle da su oni glavni i da drže sve konce. To je totalna zabluda. Djelatnici, “šljakeri” su ti koji vode kolo i odlučuju o Vašoj sudbini. Ako oni odluče slabije raditi ili bojkotorati rad, Vaša pozicija je vrlo upitna jer nećete imati koga voditi, nećete imati rezultate…
Dva najčešća primjera prekršenih obećanja koje sam vidio u tvrtkama su :
a. otpuštanja – Kada voditelj obeća da neće biti otpuštanja, makar i određeni period i onda učini suprotno. Ovaj postupak unosi nesigurnost i strah u ostatak tima, a negativnu reklamu prema van od strane otpuštenih.
b. pregovori o plaći – Kada voditelj dogovori sa svojim djelatnicima različite visine plaća, pod izlikom krize i uvjerava ih da su svi u tom rangu isto plaćeni, a nisu. Općenito, bilo kakvo obećanje oko plaće koje se ne ispuni ili djelatnik vidi da ga uprava ili voditelj namjerno zakidaju je pravi način da izgubite kvalitetnog radnika. Ovdje nema opravdanja za neispunjenje obećanja.
Kako biste izbjegli ovakve situacije predlažem da ne obećavate stvari koje ne možete ispuniti ili niste sigurni u to i da ne kalkulirate sa svojim zaposlenicima kao da su djeca. I djecu možete prevariti samo jednom… Vaši zaposlenici će osjetiti laž i podcjenjivanje njihovog intelekta, a kad izgubite njihovo povjerenje prve ćete izgubiti one najbolje, a za njima će otići i svi ostali. Ako želie voditi ljude, krenite od sebe. Prvo naučite voditi samoga sebe.
Kada plaća postaje motivator?
Posted by sasajurkovic in Ljudi i okruženje on 13. October 2009.
Svjedoci smo mnogih otpuštanja, skraćivanja radnog vremena, prislilnih GO-a i sl. situacija u kojima se ljudi nađu u velikoj dilemi – kako preživjeti. Nije lako kad ti ljudi koji su do prije par mjeseci palili i žarili tržištem, stručnjaci, dođu na kavu i traže da im pomogneš u potrazi za poslom. Čovjek postane svjestan relativnosti uspjeha i moći i koliko je zapravo uspjeh nestalan i nestabilan.
U našoj zemlji još uvijek ima ljudi koji činjenice o relativnosti nisu još svjesni, pa si svojim arogantnim i nepoštenim ponašanjem zatvaraju sve više vrata jer misle da su bogovi jer suna pozicijama na kojima vladaju sudbinama mnogih zaposlenika, ali i dobavljača. Zanimljivo je kako takvi ljudi, koji te do prije godine dana nisu htjeli niti pozvati na kavu, kamoli javiti se na telefon, odjednom (kad dođu u situaciju da traže posao i trebaju pomoć) te zovu i najbolji si im prijatelj. Kao da se ništa nije dogodilo. Za takva ljude imam jednu poruku – pomagati treba kad si u mogućnosti i ne očekivati ništa zauzvrat. Kad tako radiš, onda i kad ti zatrebaš pomoć budi siguran da ćeš je dobiti.
No, da se ja vraim na temu – Kada plaća postaje motivator? Kad imate nekoga tko ima 20.000 neto plaću ili više, plaća ne mora biti prvi motivator. Tu su izazovi, ljudi, napredovanje i sl… Ali što je sa velikom većinom ljudi koji imaju plaću do 5.000 kn i ona kasni ili se ne isplaćuje cjela? Kad vi krenete zadirati u egzstenciju tih ljudi, onda možete zaboraviti sve maslovljeve teorije i seminare. Tada je plaća prvi i jedini motivator jer čovjek mora od nečega živjeti i ako samo misli na to kad će plaća i da li će imati što za jesti, teško je raditi posao i biti motiviran. Ovo se čini vrlo logičnim, ali imate mnoštvo primjera gdje menadžeri ne kriju čuđenje demotivacijom zaposlenika kojima plaća kasni mjesec ili više ili je skresana 30%. Imam osjećaj da u Hrvatskoj imamo cijeli jedan naraštaj takvih menadžera koje je iskvario i otupio vlastiti napredak i novac i koji ne biraju žrtve pri dolasku do cilja. Još žalosnije je kad takve ljude veličaju poslovne škole kao uspješne biznismene. Čujte, oni su zaradili lovu, znači uspješni su…
Ne zaboravljajte one koji vam omogućavaju poziciju menadžera – ne zaboravljajte svoje zaposlenike!
Najnoviji komentari