Posts Tagged ljudski resursi
Kontrola=veća učinkovitost?!
Posted by sasajurkovic in management on 30. November 2011.
Nakon dugo vremena ponovno sam krenuo u pisanje. Nekako nisam imao ili vremena ili volje, ali to je bilo i dobro jer se nakupilo dosta slučajeva, koji su karakteristični za većinu kriznih menadžment stilova. Jedna od najčešćih tema je kontrola.
Načelno se slažem da timovi ne mogu cijelo vrijeme funkcionirati bez određene kontrole. Ja bih to prije nazvao praćenja prolaznog vremena jer kad kažemo kontrola, to djeluje negativno, nepovjerljivo prema ljudima i u njima izaziva inat i nezadovoljstvo. Praćenje prolaznog vremena odaje ipak neko povjerenje u ljude i gleda se kao informiranje o stanju projekta. Ovakav način u ljudima neće izazivati kontraproduktivna ponašanja već će ih, komunicirano na pravi način, motivirati da iznesu sve što se u njihovom radu događa.
Ono što je u ovoj krizi (već nam svima na uši izlazi) specifično jest to da su mnoge kompanije riječ kontrola dovele na jednu potpuno drugu razinu. I onda se čude zašto su im ljudi demotivirani i nepovjerljivi prema svemu što kao kompanija zacrtaju kao strategiju. Zamislite kako biste se osjećali da znate da vam kompanija svakodnevno kontrolira vaše email poruke, gdje surfate, na koje stranice odlazite, što postate na facebooku, Skypeu ili Linkedin-u, čak vas i upozore da to svakodnevno rade… Koju poruku to šalje zaposlenicima tih kompanija i koliko te kompanije misle da imaju lojalnost i angažman svojih ljudi u tim uvijetima? Osobno mislim da su takvi represivni sistemi dobri samo za uništavanje motivacije ljudi jer ljude se ne može potaknuti na rad prijetnjama i kontrolom. Možda mogu raditi više, ali nikad više od onoga što je propisano ugovorom o radu. Također, ljudi će naći način da zaobiđu takva pravila i opet niste ništa dobili sa time. Da li mislite da je to dovoljno da vam kompanija bude uspješna?
Ne očekujem da se itko složi sa ovim mišljenjem jer nije svugdje ista situacija, ali ono što bi trebalo shvatiti jest da je zadovoljan djelatnik najbolji djelatnik, a zadovoljstvo djelatnika postižemo povjerenjem, lijepom riječi, poštovanjem, poticanjem na izvrsnost i slobodom da ispolji svoje kvalitete. Za to vam ne treba novac, nego zdravi razum, a tko to shvati lakše će ploviti kroz ova nemirne gospodaske vode.
Površnost u traženju posla
Posted by sasajurkovic in Ljudi i okruženje, Tržište rada i HR on 13. July 2011.
Ovdje ću biti vrlo kratak.
Drage kolegice i kolege u HR-u. Da li stavrno želite zaposliti kandidate koji u potrazi za novim poslom ne posjete sve portale koji iste nude, odnosno koji ne istraže tržište do kraja nego idu samo na onaj koji im se više sviđa ili koji je razvikan? Razmislite da li će takav čovjek, kad ga zaposlite tako naručivati i robu i usluge Vaših dobavljača, odnosno neće istražiti cijelo tržište za najpovoljnijim riješenjem za Vašu tvrtku? Pa zar stav da se nešto što je u životu među top prioritetima (pronalazak posla) traži tako površno, nije alarm da će takav kandidat raditi površno i u Vašoj tvrtki?
Nadam se da će ovaj post nekoga natjerati na razmišljanje jer osim inercije u odlučivanju, ova pojava može biti još štetnija za Vaše tvrtke od bilo kakve krize.
Koliko cijenite ključne ljude u kompaniji?
Posted by sasajurkovic in management on 19. October 2010.
Koliko ste puta čuli izjavu – ljudi su najvrijedniji resurs koji imamo u kompaniji? Jedno takvo pitanje je postavio jedan profesor i tražio odgovor na pitanje među studentima – niti jedan nije pogodio. Svi su odgovorili, naravno-ljudi ili zaposlenici, a on im je sa smješkom negirao. Svi su se čudili kako to da jedan HR-ovac tako govori. To je zvučalo kao svetogrđe. a onda profesor izvali – vozni park, auti!
Svi se nasmijali i začudili, a onda je išlo objašnjenje. Koliko često perete aute, idete na servis, da li ste smanjili kvalitetu voznog parka u krizi. A onda paralela – koliko ste smanjili budžete za edukaciju zaposlenika, da li razvijate ljude, da li ih nagrađujete i sl.. Ispalo je stvarno da se više brinemo za aute nego vlastite ljude u kompaniji… Dobro, ne vrijedi za sve, ali da postoji jedna velika većina takvih tvrtki, slažem se.
Do sad sam se uvijek susretao sa ljudima koji kažu da prepoznaju ključne ljude u kompaniji, ali kad ih pitam kako im to pokazuju, najčešće ostaju na riječima hvale i pohvale te bonusa. Benefiti koje ljudi imaju u tvrtkama su različiti, a najveća pogreška je što se sve zaposlenike tretira jednako i omogućuju im se jednaki uvjeti u kompaniji, bilo da su prosječni, ispodprosječni ili nadprosječni zaposlenici. A zašto? Najčešći komentar je “Što će reći drugi ako vide da ovaj (čitaj nadprosječni) ima veću plaću i auto, a drugi koji je na istoj poziciji (čitaj prosječni i ispodprosječni) nemaju. Kako će se oni osjećati.”. I zato uprave imaju princip uranilovke gdje se svima jednako daje i uzima, kao zbog nekog standarda i mira u kući. A onda se čude zašto im oni nadprosječni odlaze iz kompanije.
Ne možete nekome vezati krila zbog toga da ne povrijedite one koji uopće ne razmišljaju o letenju. Umjesto toga treba one koji su još na zemlji pokrenuti da razmišljaju o nebeskom prostranstvu, a ne da kljucaju po zemlji cijeli radni vijek. Zato nagradite vaše ključne ljude u kompaniji, pokažite i njima i njihovim kolegama da su oni ključni i da zato imaju više, ne zato što imaju više klijenata ili su jači klijenti koje imaju, već zato što svoje ciljeve ispunjavaju i više od traženog i stvaraju svojom motivacijom i kvalitetom dodatnu vrijednost kompanije. Njihovi benefiti i pozicije moraju biti motivator i za njih, ali i za druge da pokušaju dostići taj status.
Ključ liderstva u krizi i inače
Posted by sasajurkovic in Ljudi i okruženje, management on 27. June 2010.
Koliko su me puta pitali da opišem lidera ili da objasnim tko je lider. Svatko može opisati lidera jer svatko zna što želi od osobe koja bi ga trebala voditi u tvrtki. Istina je da nemamo previše lidera koji su na poziciji da vode ljude, ali takvi najčešće imaju snažan utjecaj na kolege sa kojima radi. Ponekad je taj utjecaj toliko jak da može natjerati nesposobnog voditelja ili menadžera da odstupi ili promijeni svoje odluke i stil vođenja.
No, koji je ključ, ne samo liderstva, već i profesionalnosti u poslovanju? POVJERENJE. Povjerenje je usko vezano uz integritet osobe i jako ga je teško steći. To smo čuli već stotinama puta, no u kriznim situacijama povjerenje može biti ključan faktor kako bi tvrtka preživjela i postigla transformaciju. Ljudi će prihvatiti jako puno za “viši cilj”, kao što je opstanak tvrtke. Pristat će i na kašnjenja plaće, neisplate istih, degradaciju, samo ako ta žrtva znači da će tvrtka opstati i da će kad kriza prođe opet doći na svoje. Lideri koji imaju povjerenje ljudi to mogu postići. Pogledajte sagu sa Pevecima i brzinom kojom su propali. Niti vjerovnici niti zaposlenici im nisu vjerovali i to je bilo dovoljno za scenarij koji svi znamo kako je završio.
Ali kada to povjerenje izgubite, što onda možete učiniti? Ja bih rekao jako malo. Vaši djelatnici će obično jednom prijeći preko laži i neispunjenja obećanja, ali više puta neće. Ako ste u situaciji da ste izigrali povjerenje svojih djelatnika, možete se jedino iskreno ispričati i tražiti oprost zajednice koju vodite. Naravno, pritom Vam je slijedeća laž kobna za poziciju. Menadžeri često misle da su oni glavni i da drže sve konce. To je totalna zabluda. Djelatnici, “šljakeri” su ti koji vode kolo i odlučuju o Vašoj sudbini. Ako oni odluče slabije raditi ili bojkotorati rad, Vaša pozicija je vrlo upitna jer nećete imati koga voditi, nećete imati rezultate…
Dva najčešća primjera prekršenih obećanja koje sam vidio u tvrtkama su :
a. otpuštanja – Kada voditelj obeća da neće biti otpuštanja, makar i određeni period i onda učini suprotno. Ovaj postupak unosi nesigurnost i strah u ostatak tima, a negativnu reklamu prema van od strane otpuštenih.
b. pregovori o plaći – Kada voditelj dogovori sa svojim djelatnicima različite visine plaća, pod izlikom krize i uvjerava ih da su svi u tom rangu isto plaćeni, a nisu. Općenito, bilo kakvo obećanje oko plaće koje se ne ispuni ili djelatnik vidi da ga uprava ili voditelj namjerno zakidaju je pravi način da izgubite kvalitetnog radnika. Ovdje nema opravdanja za neispunjenje obećanja.
Kako biste izbjegli ovakve situacije predlažem da ne obećavate stvari koje ne možete ispuniti ili niste sigurni u to i da ne kalkulirate sa svojim zaposlenicima kao da su djeca. I djecu možete prevariti samo jednom… Vaši zaposlenici će osjetiti laž i podcjenjivanje njihovog intelekta, a kad izgubite njihovo povjerenje prve ćete izgubiti one najbolje, a za njima će otići i svi ostali. Ako želie voditi ljude, krenite od sebe. Prvo naučite voditi samoga sebe.
Kvalitetni ljudi traže posao do 6 mjeseci do godine dana
Posted by sasajurkovic in Ljudi i okruženje, Tržište rada i HR on 2. March 2010.
Vjerujem da nam na uši izlaze priče o krizi i 320.000 nezaposlenih, 500 novih na burzi svaki dan i sve druge priče koje nas tjeraju da se zamislimo nad vlastitim radnim mjestima i uvijetima koje imamo. Mene osobno pogađaju priče ljudi koje dolaze do mene i govore mi o iskustvima sa kojima se oni susreću u traženju posla.
Čuli ste za uzrečicu – Zdrav čovjek ima puno želja, a bolestan samo jednu?
Ja bih to povezao i sa nezaposlenom osobom koja je izgubila posao i već mjesecima ne može pronaći novi, a školovana je iskusna, kvalitetan radnik, voditelj, menadžer, ima kredite, dvoje djece. Zamislite sad koju želji ima takva osoba? Jedina želja je preživjeti, pronaći posao koji nikako da se realizira. Ovdje ne govorim o velikom masi ljudi koji su na minimalcu i izgubili posao i teško da će ga ikad više naći, ljudima koji su radni vijek radili u istoj tvrtki i sl… Ovdje govorim o menadžerima koji su do godinu dana unatrag palili i žarili u svojim poslovima. Kao što imam empatije za ovu prvu skupinu kojoj je uistinu najteže, i ova druga skupina ima priče koje su teške.
Jedan primjer, simptomatično isti kao i kod svih koji dugo traže posao bez uspjeha, me posebno pogodio kad je osoba koja je izgubila posao mjesecima tražila isti. Poslala je na stotine molbi i otvorenih prijava. Došla bi do razgovora za posao, čak i užeg kruga i uvijek bi netko drugi bio bolji ili bi bila prekvalificirana ili bi imala krivu boju očiju… Svaki pogled na e-mail bi bio šok i tuga kad bi vidjela odbijenice, a mobitel središnje mjesto u kući ako slučajno netko nazove za razgovor. Ali mobitel ne zvoni tako često, a odbijenice i ne dolaze tako brzo, ako uopće dođu. A krediti stižu na naplatu, djeca žele igračku iz dućana, …
Divim se duhu svih koji traže posao u ova vremena, ali i inače. Ljudi koji unatoč odbijenicama i svakodnevnom udaru na dostojanstvo i ponos ipak idu dalje i pokušavaju, traže načine da pronađu posao, ne odustaju. Zamislite stuaciju jednog mojeg kolege koji je, dok je bio na poziciji, pomogao jednoj kolegici da pokrene svoj biznis tako da je njezinu tvrtku angažirao za obavljanje određenih usluga i ništa nikad nije tražio niti očekivao zauzvrat. Bio je sretan da može pomoći. Sad kad je izgubio posao, ta kolegica je već razvila svoju tvrtku do respektabilne veličine i kriza je uspješno zaobilazi. Na njegov upit da mu pomogne i zaposli ga bar dok ne nađe nešto (napominjem da je kolega stručan i svakako zadovoljava uvijete koji su toj tvrtki potrebni, a koje su tad odrađvali studenti), kolegica je pokušala izbjeći pomoć izmotavajući se da to nije za njega, da je prekvalificiran, otkazivala je sastanke sa njom kad su dogovorili da porazgovaraju i sl… Kolega nije imao izbora i doslovno je morao progutati ponos i moliti tu kolegicu da mu pomogne, ali ona je umjesto njega zaposlila studenta koji je bio jeftiniji. Siguran sam da za tih par tisuća kuna više koje bi potrošila pomogavši mojem kolegi, ne bi tvrtka propala, a dobila bi odličnog i stručnog djelatnika. Kad sam vidio očaj u pogledu mojeg kolege kad mi je pričao kako ju je morao moliti za posao, nikad spominjući uslugu koju joj je napravio kad je ona trebala, srce mi se stegnulo. Na kraju priče, kolega je našao posao kod poznanika od kojeg nikad to ne bi niti očekivao, na poslu koji je bio manje plaćen, ali izazovan. Na licu mojeg kolege osjetio se mir nakon 6 mjeseci muke i razočaranja, gutanja ponosa i brige za egzistenciju.
Bez obzira na status koji imali, ljudi koji izgube posao doživljavaju veliki stres. Već sami razgovor sa osobom koja traži posao daje joj motivaciju za dalje i pokazuje da vam je stalo. Nitko ne očekuje da ćete bilo koga zaposliti, ali sama preporuka, savjet ili riječ ohrabrenja znače puno. Nažalost, ljudi se nekako ograđuju od onih koji zapadnu u nevolje, kao da se boje da će nevolja prijeći na njih. Takvi ljudi, koji zaboravljaju prijatelje, kolege i misle samo na sebe će se naći u situaciji da, kad se i sami nađu u nevolji, mnoga vrata biti će im zatvorena.
Poslodavci, iako dobivate veliku količinu prijava za posao, uzmite vremena i proučite ih. Svaka takva prijava je jedna sudbina koju imate u rukama. U ovo vrijeme odgovornost poslodavaca i HR odjela je tim veća jer ulozi ljudi koji se javljaju su veći. Ovdje se više ne radi o promjeni posla zbog lošeg šefa već o egzistenciji kandidata. Javite prijavljenima što se događa, kad je selekcija, da li su prošli i kad mogu očekivati rezultate i držite se tog roka. Morate biti svjesni da je svaki dan vašeg nejavljanja stres za ljude koji su se prijavili za rad kod vas, a dodatni negativan imidž za vas i tvrtku. Sad morate odoljeti pretvaranju u “male bogove” i pokazati veliku empatiju i odgovornost. Vjerujte, vratit će vam se višestruko.
Buđenje tržišta ili …
Posted by sasajurkovic in Tržište rada i HR on 25. November 2009.
Već ptice na grani pjevaju da će 2010. biti teška a tržište zapošljavanja će se oporaviti tek krajem iste. Ali moram primjetiti da se opet nešto pokrenulo ovih dana, tvrtke su počele tražiti ljude… Da li je moguće da u tim tvrtkama vide ono što drugi ne vide ili se radi o fluktuacijama i zamjenama za porodiljne.
Rekao bih od svega pomalo. Iako mi se čini da možemo očekivati baby boom zbog ove krize (jedino te odlazak na komplikacije i porodiljni spašava od otkaza i neredovite plaće), mislim da neki otvaraju nova radna mjesta, ali kao posljedicu inovativnosti i stvaranja novih proizvoda i usluga koje mogu prodavati samo novi ljudi. Možda se tržište može probuditi i prije ako će pslodavci biti inovativni i maknutoi se od postojećih modela poslovanja.
A što se danas traži? Knjigovođe, financijaši, voditelji kontrolinga i sl. se traže k’o ludi. A plaće su im prilično dobre, budući da ih nema previše na tržištu slobodnih. Nakon toga prodaja u svim branšama slijedi u stopu… Moram priznati da se programeri ne traže toliko u zadnje vrijeme. Potražnja je pala na način da ne pronalaze poslove odmah drugi dan nego ipak pričekaju 2 tjedna do nove ponude… Magistri farmacije, arhitekti, liječnici, i dalje ostaju na istom nivou deficitranosti kao i prije.
Ja nisam ekonomski analitičar i ne mogu prodviđati kao i oni (iako su u dijelu predviđanja nezaposlenosti pogriješili), ali moje zapažanje je da se u zadnjih mjesec dana počelo tržište malo buditi i nadam se da bi to mogle biti naznake za nešto značajnije.
HR-ovci/-ovke, probudite se!
Posted by sasajurkovic in Tržište rada i HR on 15. November 2009.
Što se događa sa ljudima koji rade u HR-u u današnje vrijeme?! Velika većina izgleda da su izgubljeni u vremenu i prostoru, a duh na nuli. Takvi ljudi bacaju sjenu na sve one koji žele nešto postići, promijeniti i podići (zaista) HR odjel na nivo strateškog.
Dati ću Vam par savjeta koje mislim da bi Vam koristili, a oni koji se nađu uvrijeđenima, nek se zamisle:
1. Vaš posao nije samo zapošljavanje i edukacija, postoji još nešto što je zapravo HR
2. Istražujete nove tehnologije, budite znatiželjni, propitkujte sve informacije, testirajte ih… Ako je nešto bilo prije 3 godine, sigurno nije takvo sada
3. Tražite više ponuda
4. Najpoznatije i razvikano nije uvijek i najbolje – mislite li da su pelene Pampers, uvijek bolje od npr. onih u DM-u ili Mueleru? E, pa nisu!
5. Razmišljajte o troškovima svojeg odjela, ali i tvrtke. Ako negdje uštedite, prezentirajte to CEO-u da vidi ekonomsko razmišljanje.
6. Razvijajte svoje prodajne vještine. U budućnosti, a već i sada se traže HR-ovci koji su poslovno i ekonomski orijentirani. Nema do HR-a sa iskustvom i npr. MBA titulom….
7. Prestanite se ponašati arogantno i bahato kao da ste nedodirljivi, samo zato što u ovom trenutku imate visoku poziciju i svi Vas nešto trebaju. Situacija se može promijeniti i onda ćete trebati te ljude. Tu ima jedan primjer kad mi je asistentica HR direktorice prišla na jednom eventu i rekla da bi me njezina HR direktorica htjela upoznati (btw., žena je sjedila 20m dalje i nije se udostojila sama prići). Zar je potrebno stvarati takve glupe ograde? Žalosno je da u Hrvatskoj ljudi gledaju ono što radiš, a ne ono što jesi. Da li biste cijenili istu osobu da je spremačica ili direktorica?
8. Ne popuštajte agresivnim osobama i metodama prodaje – pa Vi ste kupac!
Ali, ne mojte misliti da je cijeli HR u zemlji loš. Zaista ima blistavih primjera HR prakse i predivnih ljudi i drago mi je da ih mogu smatrati svojim kolegama, poznanicima i prijateljima. Oni će se prepoznati u prethodnoj rečenici…
Troškovi i uštede u regrutaciji
Posted by sasajurkovic in Tržište rada i HR on 28. October 2009.
Svakim danom sve više čitam o krizi kompanija i nemogućnostoi vraćanja komercijalnih zapisa. Kad sve zbrojim i uzmem u obzir da su budžet HR-a dio te priče, ne mogu a da se ne osvrnem na 2008. i 2009. kad sam obilazio mnoge HR managere oko suradnje sa posao.hr-om i oni su odbili iako su imali niže cijene, jednak odaziv kandidata i doseg oglasa.
Što se dogodilo? Išli su konkurenciji koja je drastično skuplja, ali je jako poznata i razvikana pa onda mora da su oni najbolji. Jr svi žele biti u društvu sa najboljima… I ne mogu ne primjetiti da sve te tvrtke koje su na svoje troškove “pazile” na taj način da su gledali tko je razvikan, a ne tko je povoljniji, sad mole vjerovnike da ih ne blokiraju.
To je samo jedan primjer kojim HR u našoj zemlji potkopava svoj autoritet jer se ponašaju kao pijani grofovi i ne misle na ono što svaki voditelj mora misliti – kontrolu troškova… I sad su tu gdje jesu, ali bitno je da oni i dalje troše sulude sume novaca (čitaj skuplje usluge) na naše konkurente jer su oni poznatiji i jer im daju kino ulaznice za premijere…
Dame i gospodo HR Manageri, ako uistinu želite biti strateški partner Upravi, onda razmišljajte tržišno i ekonomski. Imajte svoj stav i ne dajte da Vas zastraše agresivni prodavači usluga…
Ako se netko nađe uvrijeđen ovim tekstom, mora da sam pogodio u žicu…
Najnoviji komentari