Archive for category Ljudi i okruženje
Pesimizam u traženju posla
Posted by sasajurkovic in Ljudi i okruženje, Tržište rada i HR on 1. February 2012.
Ovih dana svjedočio sam fenomenu nekih ljudi, a zove se “ak meni crkne krava, nek susjedu cknu dvije”. U vijestima su prikazali primjer kompanije koja se, unatoč recesiji, probila na inozemna tržišta i imaju problema sa pronalaskom zaposlenika. Znači pozitivan primjer tvrtke koja želi zaposliti ljude, ali ih ne može naći. Čudno?
Čudno ili možda ne, jest da kad smo stavili link na članak na facebook, neki ljudi su davali takve komentare da ti pamet stane. Klasičan primjer ljudskog jala i neinformiranosti, ali bitno da su popljuvali poslodavca bez ikakvih dokaza niti zdravog razuma. To su tzv. “sve je u banani, poslodavci su gnjide koje izrabljuju, poslovi se dobivaju samo preko veze, sve je crno i svi su mi krivi za moje teško stanje” ljudi. Sva sreća, bili su u manjini, ali svejedno me iznenadilo.
Da ne bi rekli da sam neosjetljiv za stanje u zemlji i 330.000 nezaposlenih, za ljude koji jedva krpaju kraj sa krajem,… Ne radi se o tome. Svjestan sam da ljudi kad se javljaju na natječaje dobivaju samo odbijenice, ako ih dobiju uopće, da računi idu, bez obzira radio ti ili ne. Ali to sve je razlog da se još više borite i da prilike kao što je bila ta tvrtka, iskoristite da pokušate dobiti posao. Motivacija dolazi iznutra, nitko vas neće motivirati i gurati. Normalno je klonuti duhom, ali onda nemojte kritizirati i omalovažavati poslodavce koji svoj posao obavljaju časno i na dobrobit zemlje i svojih zaposlenika. Ljudi koji su u startu ogorčeni i negativni, koji traže posao, a mole Boga da ga ne nađu, nek se zapitaju prije kritika, koliko taj poslodavac plaća poreza da bi njima osigurao zdravstvenu zaštitu, naknadu sa zavoda i sve drugo što dobivaju od države. Možda bi trebalo razmisliti -ako sam ja demotiviran i pesimističan, da li moram takvima učiniti i sve druge oko sebe?
Isto tako, postavljala se izjava :”šta bi ja radio za minimalac, kad na zavodu imam nešto manje, a sjedim doma”. Jedan savjet oko toga. Odlaskom na posao stječete iskustvo, družite se sa ljudima iz kompanije, upoznajete druge ljude, razvijate sebe kako bi, možda, jednog dana pronašli drugi posao ili bolje radno mjesto. Sve to ne možete postići od kuće, ne radeći ništa i kriveći političare i poslodavce za sve nevolje.
Znam da je jako teško zadržati motivaciju za traženje posla uz sve probleme koji nas okružuju, ali morate se boriti i izdržati. Vrata će se negdje otvoriti, netko će prepoznati da ste vi ta osoba koju treba. Nikad ne znate. Sreća zalupi vrata na jednoj strani, ali ostavi otvoren prozor na drugoj.
Želim Vam puno uspjeha i motivacije u traženju posla.
Površnost u traženju posla
Posted by sasajurkovic in Ljudi i okruženje, Tržište rada i HR on 13. July 2011.
Ovdje ću biti vrlo kratak.
Drage kolegice i kolege u HR-u. Da li stavrno želite zaposliti kandidate koji u potrazi za novim poslom ne posjete sve portale koji iste nude, odnosno koji ne istraže tržište do kraja nego idu samo na onaj koji im se više sviđa ili koji je razvikan? Razmislite da li će takav čovjek, kad ga zaposlite tako naručivati i robu i usluge Vaših dobavljača, odnosno neće istražiti cijelo tržište za najpovoljnijim riješenjem za Vašu tvrtku? Pa zar stav da se nešto što je u životu među top prioritetima (pronalazak posla) traži tako površno, nije alarm da će takav kandidat raditi površno i u Vašoj tvrtki?
Nadam se da će ovaj post nekoga natjerati na razmišljanje jer osim inercije u odlučivanju, ova pojava može biti još štetnija za Vaše tvrtke od bilo kakve krize.
Prijatelji u poslovnom životu
Posted by sasajurkovic in Ljudi i okruženje, management on 21. October 2010.
Da li miješate poslovno od privatnog? Da i mislite da vam je poslovni partner koji je super sa vama takav zato što ste vi kvalitetna osoba i netko sa kime se svatko želi družiti? Danas sam razgovarao sa kolegom na tu temu.
Vjerujem da, zaista, ima takvih, ali i da je poslovni odnos uvijek u neku dozu odnos iz koristi. Ako obje strane nemaju korist od tog odnosa, onda isti ne bi niti započinjao. Ali što je kad takav odnos preraste u prijateljstvo – da li ste stvarno sigurni da je taj odnos iskren i zaista prijateljstvo na način da će vam ta osoba pomoći i kad neće imati korist od vas?
Osobno sam se dosta puta uvjerio u negativne strane “poslovnog prijateljstva”, ali svojom krivnjom. Svjestan sam da u životu imaš par najboljih i najbližih prijatelja, obitelj, rodbina i drugi koji su na prvom mjestu i na koje uvijek možeš računati i kojite vole zbog toga što si kao osoba, a ne posao koji radiš.
Druga kategorija bi bila kategorija bliskih poslovnih prijatelja za koje bih dao ruku u vatru da me neće iznevjeriti niti ja njih. Za takve prijatelje daješ sve u poslovnom svijetu i svjestan si da je njihov uspjeh i tvoj i da svi rastete iz toga. To su ljudi koje uključujete u obiteljske rituale i koje možete nazvati i uvijek očekivati osmjeh i savjet. Razočaranja u ovom segmentu su vrlo bolna jer su na granici poslovnog i privatnog prijateljstva, zato treba jako oprezno birati koga puštamo u taj krug ljudi.
Treća kategorija bi bili poslovni partneri u pravom smislu riječi – znači oni koji meni donose posao i ja njima. Odlazimo na kave, ručkove, znamo neke stvari iz privatne sfere, ali to je sve dokle idemo. Lojalnost je tu dok god postoji interes, ali i nakon toga možeš očekivati da će te pozdraviti na ulici kad te vide ili ti pomoći i kad nemaju koristi od tebe. Rekao bih da je karakteristika ovih da te neće prevariti i namjerno ti naštetiti, ali blisko će surađivati dok ima obostrani interes.
Četvrta kategorija bi bila oni koji te zovu uvijek kad nešto trebaju, a sami ti ne bi pomogli bez da im platiš i cijeli partnerski odnos gledaju kroz prizmu svoje financijske koristi. Takvih se ljudi treba čuvati jer su slatkorječivi i pokušat će se prodati pod kategoriju broj dva kako bi izvukli korist od vas za sebe. Nažalost i sa takvima morate imati nekakav odnos, ali bitno je znati da na takve ljude ne računate i pokušati ostati maksimalno ljubazan jer ljudi kao što su ovi iz četvrtke kategorije najčešće uspjevaju probiti se u životu na vrh hranidbenog lanca. Zašto? Imaju jednu karakteristiku, a to je egocentrizam i podređenost svega njihovom cilju u životu. Svi drugi su pijuni koje treba iskoristiti za viši cilj… Takvi ljudi su vrlo inteligentni i snalažljivi, ali griješe u dijelu u kojem misle da druga strana ne shvati o čemu se zapravo radi.
Na kraju, ja bih dodao petu kategoriju, onih kojima nikako ne smijete vjerovati, nikad se ne biste sa njima družili u životu, ali nekako su bitni. Ima poslovica da prijatelje držiš blizu, a neprijatelje još bliže. Ja bih rekao da ljude iz ove kategorije treba imati na oku i biti oprezan jer nikad ne znaš kad će “napasti”. To su ljudi sa kojima se pozdravljaš i ljubazan si, ali ništa više. Vjerujem da i oni to osjete u komunikaciji.
Vjerujem da se podjela može napraviti na više načina, ali poanta u biznisu je očita – “Služba je služba, družba je družba”. Što se prije sa tim pomirimo, lakše ćemo plivati u ovom malom plavetnilu.
Ključ liderstva u krizi i inače
Posted by sasajurkovic in Ljudi i okruženje, management on 27. June 2010.
Koliko su me puta pitali da opišem lidera ili da objasnim tko je lider. Svatko može opisati lidera jer svatko zna što želi od osobe koja bi ga trebala voditi u tvrtki. Istina je da nemamo previše lidera koji su na poziciji da vode ljude, ali takvi najčešće imaju snažan utjecaj na kolege sa kojima radi. Ponekad je taj utjecaj toliko jak da može natjerati nesposobnog voditelja ili menadžera da odstupi ili promijeni svoje odluke i stil vođenja.
No, koji je ključ, ne samo liderstva, već i profesionalnosti u poslovanju? POVJERENJE. Povjerenje je usko vezano uz integritet osobe i jako ga je teško steći. To smo čuli već stotinama puta, no u kriznim situacijama povjerenje može biti ključan faktor kako bi tvrtka preživjela i postigla transformaciju. Ljudi će prihvatiti jako puno za “viši cilj”, kao što je opstanak tvrtke. Pristat će i na kašnjenja plaće, neisplate istih, degradaciju, samo ako ta žrtva znači da će tvrtka opstati i da će kad kriza prođe opet doći na svoje. Lideri koji imaju povjerenje ljudi to mogu postići. Pogledajte sagu sa Pevecima i brzinom kojom su propali. Niti vjerovnici niti zaposlenici im nisu vjerovali i to je bilo dovoljno za scenarij koji svi znamo kako je završio.
Ali kada to povjerenje izgubite, što onda možete učiniti? Ja bih rekao jako malo. Vaši djelatnici će obično jednom prijeći preko laži i neispunjenja obećanja, ali više puta neće. Ako ste u situaciji da ste izigrali povjerenje svojih djelatnika, možete se jedino iskreno ispričati i tražiti oprost zajednice koju vodite. Naravno, pritom Vam je slijedeća laž kobna za poziciju. Menadžeri često misle da su oni glavni i da drže sve konce. To je totalna zabluda. Djelatnici, “šljakeri” su ti koji vode kolo i odlučuju o Vašoj sudbini. Ako oni odluče slabije raditi ili bojkotorati rad, Vaša pozicija je vrlo upitna jer nećete imati koga voditi, nećete imati rezultate…
Dva najčešća primjera prekršenih obećanja koje sam vidio u tvrtkama su :
a. otpuštanja – Kada voditelj obeća da neće biti otpuštanja, makar i određeni period i onda učini suprotno. Ovaj postupak unosi nesigurnost i strah u ostatak tima, a negativnu reklamu prema van od strane otpuštenih.
b. pregovori o plaći – Kada voditelj dogovori sa svojim djelatnicima različite visine plaća, pod izlikom krize i uvjerava ih da su svi u tom rangu isto plaćeni, a nisu. Općenito, bilo kakvo obećanje oko plaće koje se ne ispuni ili djelatnik vidi da ga uprava ili voditelj namjerno zakidaju je pravi način da izgubite kvalitetnog radnika. Ovdje nema opravdanja za neispunjenje obećanja.
Kako biste izbjegli ovakve situacije predlažem da ne obećavate stvari koje ne možete ispuniti ili niste sigurni u to i da ne kalkulirate sa svojim zaposlenicima kao da su djeca. I djecu možete prevariti samo jednom… Vaši zaposlenici će osjetiti laž i podcjenjivanje njihovog intelekta, a kad izgubite njihovo povjerenje prve ćete izgubiti one najbolje, a za njima će otići i svi ostali. Ako želie voditi ljude, krenite od sebe. Prvo naučite voditi samoga sebe.
Cijena referenduma oko ZOR-a
Posted by sasajurkovic in Ljudi i okruženje on 27. June 2010.
Nakon dugo vremena apstinencije od pisanja bloga naša premjerka me potaknula da ponovo započnem… Dakle bubne ona da cijena referenduma oko ZOR-a može doći 170 milijuna kuna jer da su toliko koštali prošli izbori. Lakoća i nerazmišljanje kojom je iznijela tu brojku samo pokazuje kako se troši naš novac. Pa da mi je vidjeti te troškove koji za mjesec dana rada popnu na 170 milijuna kuna. Da prosvjetlim, neke uspješnije kompanije u RH toliko prihoda (ne profita) naprave u godinu dana!
Koliko ljudi treba da se referendum provede? Koliko papiratreba i koliko košta najam štanda ili dvorane (u ruralnim sredinama je to DVD ili škole koje se niti ne trebaju plaćati)?
Ajmo sad to banalno usporediti sa prikupljanjem potpisa koje su sindikati provodili. Da li je to koštalo makar 1 miljun kuna? Čisto sumnjam….
Da naši političari znaju kako je teško zaraditi milijun kuna, a onda ih i naplatiti, ne bi tako lako trošili miljune i bacali brojke u zrak. Možda bi počeli i razmišljati o upravljanju troškovima. Ovih 170 milijuna kuna je samo spin kojim bi premjerka izbjegla referendum, a uz to u obračun, kao koleteralnu žrtvu, uplela i jadne građane preko kojih će se jadnih leđa opet razbiti tih 170 milijuna kuna koje će vlada, kao od šale, baciti na referendum koji bi mogao koštati i promil toga iznosa. Naravno, krivnju će prebaciti na sindikate jer, eto oni traže referendum a ne razmišljaju o cijeni, odnosno žele ga pod svaku cijenu. Možda i odgodi ukidanje kriznog poreza, ili ga uveća… Sve je moguće kad imaš “gospodarski” orijentiranu vladu. Svaka čast!
Cijene u restoranima na Jadranu van sezone
Posted by sasajurkovic in Ljudi i okruženje on 8. March 2010.
Upravo se vratih iz Rovinja. Jedan predivan gradić, sa crkvom koja dominira na brijegu… Iako još nije sezona, ima turista. Msilim da je većinom kongresni turizam zastupljen. No to nije tema koju želim podjeliti.
Odlučili smo otići na večeru u jedan od restorana koji su nam preporučili zbog dobre hrane. naravno, otišli smo tamo i sjeli. Nismo naručivali ništa posebno – pizza, piva i sl… Iako je cijena pizze bila 56kn, rekoh “nije bitno, gladan sam i vjerojatno dobiješ dosta veliku pizzu”. Kad ono – pizza za 56kn koju oni nazivaju normalne veličine je kao mini pizza u Zagrebu! A da ne kažem da ju je natrpao brašnom da sam se skoro ugušio. No dobro, ostao sam gladan, ljut k’o pas jer sam se osjećao prevarenim i otišao natrag u hotel.
Drugu večer, odlučili smo otići u drugi restroran koji slovi kao bolji. Čim sam ušao tražio sam da vidim kolika im je normalna pizza…. Ista je!!! Ali ovi su napredniji, imaju oni i veće kalupe – ima dubble pizza za 80-ak kn koja je zapravo normalne veličine kao što i treba biti te na kraju jumbo za nekih 100-tinjak kuna, koja je nešto veća od normalnih pizza u Zagrebu. Naručio sam rižoto koji je bio tako tako, ne baš prevelika porcija, a jedna od kolegica salatu od tune koja je koštala 30 kn. Misliš si da za 30 kn dobiješ finu zdjelu salate koja predstavlja neki normalni obrok. Kad ono, dobije malu zdjelicu salate od tune, kao da je tražila prilog, a ne glavno jelo. Naravno, morala je naručiti i još jednu pizzu da ispuni večer. 
Sad se ja pitam, pa zar bi ih toliko koštalo da povećaju količinski porcije koje prodaju za cijene koje su zaista previsoke? Koga oni pokušavaju privući u restoran i zadržati i kakvu sliku o Hrvatskoj šalju? Dođite u Croatiu i smršavite 10 kg za velike novce! Ne moram govoriti da skoro svi kolege i kolegice koje su došle u te restorane se tamo više nikad neće vratiti…
Moramo se zapitati kako se odnosimo prema turistima i da ne možemo samo prodavati sunce i kamen već uz cijenu mora ići i kvaliteta, ali i kvantiteta. Sve ostalo je uzaludan trud i bačen novac u privlačenje gostiju.
Kvalitetni ljudi traže posao do 6 mjeseci do godine dana
Posted by sasajurkovic in Ljudi i okruženje, Tržište rada i HR on 2. March 2010.
Vjerujem da nam na uši izlaze priče o krizi i 320.000 nezaposlenih, 500 novih na burzi svaki dan i sve druge priče koje nas tjeraju da se zamislimo nad vlastitim radnim mjestima i uvijetima koje imamo. Mene osobno pogađaju priče ljudi koje dolaze do mene i govore mi o iskustvima sa kojima se oni susreću u traženju posla.
Čuli ste za uzrečicu – Zdrav čovjek ima puno želja, a bolestan samo jednu?
Ja bih to povezao i sa nezaposlenom osobom koja je izgubila posao i već mjesecima ne može pronaći novi, a školovana je iskusna, kvalitetan radnik, voditelj, menadžer, ima kredite, dvoje djece. Zamislite sad koju želji ima takva osoba? Jedina želja je preživjeti, pronaći posao koji nikako da se realizira. Ovdje ne govorim o velikom masi ljudi koji su na minimalcu i izgubili posao i teško da će ga ikad više naći, ljudima koji su radni vijek radili u istoj tvrtki i sl… Ovdje govorim o menadžerima koji su do godinu dana unatrag palili i žarili u svojim poslovima. Kao što imam empatije za ovu prvu skupinu kojoj je uistinu najteže, i ova druga skupina ima priče koje su teške.
Jedan primjer, simptomatično isti kao i kod svih koji dugo traže posao bez uspjeha, me posebno pogodio kad je osoba koja je izgubila posao mjesecima tražila isti. Poslala je na stotine molbi i otvorenih prijava. Došla bi do razgovora za posao, čak i užeg kruga i uvijek bi netko drugi bio bolji ili bi bila prekvalificirana ili bi imala krivu boju očiju… Svaki pogled na e-mail bi bio šok i tuga kad bi vidjela odbijenice, a mobitel središnje mjesto u kući ako slučajno netko nazove za razgovor. Ali mobitel ne zvoni tako često, a odbijenice i ne dolaze tako brzo, ako uopće dođu. A krediti stižu na naplatu, djeca žele igračku iz dućana, …
Divim se duhu svih koji traže posao u ova vremena, ali i inače. Ljudi koji unatoč odbijenicama i svakodnevnom udaru na dostojanstvo i ponos ipak idu dalje i pokušavaju, traže načine da pronađu posao, ne odustaju. Zamislite stuaciju jednog mojeg kolege koji je, dok je bio na poziciji, pomogao jednoj kolegici da pokrene svoj biznis tako da je njezinu tvrtku angažirao za obavljanje određenih usluga i ništa nikad nije tražio niti očekivao zauzvrat. Bio je sretan da može pomoći. Sad kad je izgubio posao, ta kolegica je već razvila svoju tvrtku do respektabilne veličine i kriza je uspješno zaobilazi. Na njegov upit da mu pomogne i zaposli ga bar dok ne nađe nešto (napominjem da je kolega stručan i svakako zadovoljava uvijete koji su toj tvrtki potrebni, a koje su tad odrađvali studenti), kolegica je pokušala izbjeći pomoć izmotavajući se da to nije za njega, da je prekvalificiran, otkazivala je sastanke sa njom kad su dogovorili da porazgovaraju i sl… Kolega nije imao izbora i doslovno je morao progutati ponos i moliti tu kolegicu da mu pomogne, ali ona je umjesto njega zaposlila studenta koji je bio jeftiniji. Siguran sam da za tih par tisuća kuna više koje bi potrošila pomogavši mojem kolegi, ne bi tvrtka propala, a dobila bi odličnog i stručnog djelatnika. Kad sam vidio očaj u pogledu mojeg kolege kad mi je pričao kako ju je morao moliti za posao, nikad spominjući uslugu koju joj je napravio kad je ona trebala, srce mi se stegnulo. Na kraju priče, kolega je našao posao kod poznanika od kojeg nikad to ne bi niti očekivao, na poslu koji je bio manje plaćen, ali izazovan. Na licu mojeg kolege osjetio se mir nakon 6 mjeseci muke i razočaranja, gutanja ponosa i brige za egzistenciju.
Bez obzira na status koji imali, ljudi koji izgube posao doživljavaju veliki stres. Već sami razgovor sa osobom koja traži posao daje joj motivaciju za dalje i pokazuje da vam je stalo. Nitko ne očekuje da ćete bilo koga zaposliti, ali sama preporuka, savjet ili riječ ohrabrenja znače puno. Nažalost, ljudi se nekako ograđuju od onih koji zapadnu u nevolje, kao da se boje da će nevolja prijeći na njih. Takvi ljudi, koji zaboravljaju prijatelje, kolege i misle samo na sebe će se naći u situaciji da, kad se i sami nađu u nevolji, mnoga vrata biti će im zatvorena.
Poslodavci, iako dobivate veliku količinu prijava za posao, uzmite vremena i proučite ih. Svaka takva prijava je jedna sudbina koju imate u rukama. U ovo vrijeme odgovornost poslodavaca i HR odjela je tim veća jer ulozi ljudi koji se javljaju su veći. Ovdje se više ne radi o promjeni posla zbog lošeg šefa već o egzistenciji kandidata. Javite prijavljenima što se događa, kad je selekcija, da li su prošli i kad mogu očekivati rezultate i držite se tog roka. Morate biti svjesni da je svaki dan vašeg nejavljanja stres za ljude koji su se prijavili za rad kod vas, a dodatni negativan imidž za vas i tvrtku. Sad morate odoljeti pretvaranju u “male bogove” i pokazati veliku empatiju i odgovornost. Vjerujte, vratit će vam se višestruko.
Ja sam tvrtka…
Posted by sasajurkovic in Ljudi i okruženje, Tržište rada i HR on 1. February 2010.
Koliko puta ste se susreli sa situacijom u kojoj neki menadžer ili CEO poistovjećuje sebe sa tvrtkom u kojoj radi i koju vodi? Neki će sad reći da tu nema ništa loše i daj Bože da se svi zaposlenici poistovjećuju sa tvrtkom u kojoj rade.
Sve OK, ali gdje je granica tog poistovjećivanja? Htio bih se osvrnuti na jedan primjer koji je dosta čest, a to je kad netko kaže :”Ono što je dobro za mene, dobro je za tvrtku”. Da li je to uvijek istina?
Zamislite situaciju da tvrtke ili osoba sa kojom niste u dobrim odnosima (s razlogom) i koju biste radije izbjegli u širokom luku zatraži sastanak oko suradnje sa Vašom tvrtkom. Vi znate da je ta suradnja korisna za obje tvrtke, ali odbijete suradnju jer osoba koja tu tvrtku vodi nije dobra osoba, po vašem iskustvu. Da li imate pravo reći “neću raditi sa tom tvrtkom jer ta osoba nije bila fer i korektna kad sam ih ja trebao. Zašto bi sad ja njima pomogao?”
Neki će reći da osobne stvari stavite po strani, ali kako ćete surađivati sa osobom za koju znate da je pričala protiv vas ili radila vama na štetu ili vam nije pomogla kad ste ju trebali? Suradnja treba biti odnos povjerenja i međusobnog poštovanja. Da li je to moguće kad su odnosi glavnih aktera koji trebaju surađivati narušeni?
Zamislite da morate surađivati i dijeliti ideje sa svojim donedavnim ljutim konkurentom koji nije birao sredstva u tržišnom natjecanju. Da li biste mu otkrili baš sve svoje ideje? Da li biste ijednu ideju otkrili samo zato što ste sad poslovni partneri?
Smatram da treba odvojiti osobno od poslovnog i gledati interese tvrtke, ali da treba paziti i tko je osoba s druge strane koja zastupa tvrtku s kojom trebamo surađivati. Najčešće, ponašanje te osobe odražava organizacijsku kulturu cijele tvrtke i vrlo je vjerojatno da je takvo ponašalje preneseno od samog vlasnika ili uprave na sve zaposlenika kao pravilo ponašanja i moralno poželjna osobina. U takvim slučajevima, predlažem da odradite sastanak sa predstavnikom takve tvrtke, bez obzira koliko tu osobu ne volite, ali tih 30-60 minuta zaboravite sve što je bilo i s oprezom vidite koje su mogućnosti suradnje i da li zaista ta osoba želi win-win situaciju ili Vas želi prevariti. Ako samo želi pomoć, a u prošlosti nije pomogla Vama kad ste trebali istu, predlažem da joj svejedno pomognete jer takva djela imaju odjek u budućnosti.
Bravo JFK!
Posted by sasajurkovic in Ljudi i okruženje on 5. January 2010.
Moram priznati da sam se već zabrinuo da će naša JFK popustiti pritiscima i maknuti se, ali pokazala je zube i tko je gazda. Još da makne neke od ostataka koji ju prate dobila bi odlične bodove u javnosti. Ali mislim da se zapravo tu ne radi o borbi protiv korupcije – ne još. Ovdje se radi o čišćenju stranke od kukolja koji su je trovali svih ovih godina i zato padaju glave na sve strane i u gospodarstvu. Sad zamislite kad počne prava borba protiv korupcije koja će probuditi i građane ove zamlje da se bore i miču one koji zarađuju na jadnom narodu…
Jučer gledam Otvoreno i prvi put se oporba i vladajući ne prepiru i ne nadvikuju u emisiji. Skoro je bilo predivno gledati kako potvrđuju jedni drugima. U tom trenutku osjetio sam neko blaženo smirenje jer pomislio sam a je moguće da svi zajedno radimo za dobrobit zemlje i njenih građana.
Ima nade…
Kako prepoznati prodajnu manipulaciju
Posted by sasajurkovic in Ljudi i okruženje, Prodaja on 22. December 2009.
U vrijeme borbe na tržištu, krize i pritisaka oko ostvarenja rezultata ljudi često dolaze u iskušenje da igraju prljavo i lažima “obrade” klijenta. Vjerujem da smo svi imali neki susret sa prodajom i neki su bili pozitivni, a neki baš i nisu, na nekima smo se osjećali uzvišeno, a na nekima smo morali biti oprezni i nepovjerljivi…
Morate znati da su nemoralni prodavači majstori u prodajnim manipulacijama, vrlo su elokventni, inteligentni i uvijek nalaze argumente da bude po njihovom. Najbolje je prije sastanka sa takvim prodavačima raspitati se kod kolega i kolegica oko iskustava koje imaju sa njim/njom, ali opet ostati otvoreni za stvaranje svojeg mišljenja. Ponekad su subjektivna mišljenja potpuno kriva.
Htio bih Vam okrenuti pozornost na neke stvari koje će Vam pomoći u otkrivanju nemoralnih prodavača:
1. Govorit će Vam osobne stvari (prljave) o konkurentima. Npr. on/ona je povezan/a sa podzemljem, on me prati svaki dan, i sl… U tom slučaju vratite lopticu na temu sastanka, a prodavaču predložite da pokaže dokaze ili se učlani u trač klub.
2. Ako prodavač spominje konkurente i to u negativnom smislu (a ne može pokazati dokaze za navode), budite sigurni da Vam iznosi upravo one stvari koje sam radi i koje su normalne za njega
3. Ako Vas prodavač počne napadati verbalno i pozivati na red, postavljati osobna pitanja, propitkivati Vaše postupke, vrlo je vjerojatno da doživljavate psihološku manipulaciju od strane prodavača.
4. Ako Vam svi podaci koje Vam predoči zvuče presavršeno – prospavajte, zatražite drugo mišljenje i ponudu, odnosno neka Vam objasni metodologiju na koji način je dobio navedene prodajne podatke. Ovo je vrlo često kod iznošenja raznih statističkih podataka (posjećenost, čitanost, tržišni udio i sl.) kao argumente.
5. Ako koketira sa Vama i pokušava Vas zavesti. Da li bi se družio/la sa Vama da nema koristi od Vas?
6. Ako govori o nesigurnoj budućnosti svojih konkurenata. U ovom slučaju, želi Vas obeshrabriti od dugoročnije suradnje sa konkurentima i uvjeriti da nema smisla išta niti započinjati jer će sve ionako propasti.
Što učiniti kad doživite neke od navedenih stvari? Odradite sastanak kao da je sve u najboljem redu i pravite se da ništa ne razumijete, odnosno izražavajte čuđenje izrečenim neistinama jer nemoralni prodavač će se otvarati sve više i više u svojim lažima i sam sebe zakopati još dublje. Takvi ljudi su, zapravo, nesigurne osobe koje ne mogu na drugi način ostvariti prodajne ciljeve. Kod njih je cilj jedini bitan i ne biraju sredstva kojim će ga ostvariti. Naravno, sve će to pravdati kao “just business”.
Također, upozorite svoje kolege na takve prodavače da se pripaze u komunikaciji sa njim/njom.
Najnoviji komentari