Edukacija djelatnika – potreba tvrtke ili nagrada djelatniku

U vrijeme krize, svugdje primjećujem da je edukacija djelatnika ukinuta ili značajno smanjena. Čak u nekim informatičkim tvrtkama je smanjena na minimum. Postavlja se pitanje koliko je zapravo edukacija zaposlenika važna tvrtkama i koliko uopće cijene educirane djelatnike?!

Ako govorimo o konkurentnosti na tržištu, zaposlenicima kao najvrijednijem resursu svake kompanije, zašto onda prva stvar koju u krizi ukidamo je “održavanje” tog resursa i briga o njemu? Auto morate servisirati i radite to redovno, urede čistite redovno i nabavljate sredstva za čišćenje i održavanje… Očito je da teza o ljudima kao navrijednijem resursu ne stoji jer u većini kompanija je pala u vodu prvim naznakama krize.

Prethodna tvrdnja ide uz bok i onoj – Mi prepoznajemo ključne zaposlenike i brinemo o njima… Nažalost u mnogim kompanijama i to je samo još jedna floskula koja služi za stvaranje percepcije brige o ljudima u tvrtki. Najčešće se ključni ljudi prepoznaju, ali ih se svrstava u isti koš sa prosječnima da ne bi bilo pitanja – Zašto netko ima neke beneficije, a netko drugi nema. Na taj način samo pokazujemo prosječnima da rade odličan posao, a ključnim ljudima da, zapravo, njihov posao može odraditi bilo tko drugi. A kad im to tek pokažemo tako da im edukacije koje imaju tretiramo kao poklon tvrtke, umjesto ulaganje tvrtke u povećanje svoje konkurentnosti i prihoda? U ovo vrijeme, oni koji su sretnici i dobiju edukaciju plaćenu od strane tvrtke često bivaju podsjećani da ima je tvrtka omogućila edukaciju i da moraju biti sretni što su dobili takav poklon, jer, eto, tvrtka nema nikakve koristi od tog ulaganja?

Nevjerojatno je kako management pada na takvim stvarima i gube povjerenje i lojalnost svojih podređenih. Umjesto da se okrenu rješavanju pitanja zašto je netko uspješan i kako ga učiniti još uspješnijim, oni gledaju mane zaposlenika i kako učiniti da ljudi rade više, budu plaćeni manje i k tome još i lojalni kompaniji. Mislim da ćemo biti svjedoci velikoj fluktuaciji kad kriza počne jenjavati, osim što je i sad doživljavamo tamo gdje ključni zaposlenici nemaju straha od odlaska iz tvrtke. Kad i ostali shvate da mogu lako naći drugi posao, vrlo brzo će otići iz takvih kompanija.

Ali, takve kompanije nije niti teško prepoznati. Najčešće imaju loše međuljudske odnose, sa negativnim selekcijskim procesima, gube klijente i prihode te se konstantno bave samo prihodima, umjesto sa stvaranjem imidža brenda i osmišljavanjem stvari koje će taj imaidž poboljšavati, kako interno, tako i eksterno. Dobro za njihovu konkurenciju jest što takve kompanije nisu niti svjesne grešaka koje rade i stvari koje gledaju i prate u poslovanju.

Na kraju, zahvalio bih svima koji su podjelili sa mnom svoja iskustva i motivirali me da napišem nešto na tu temu. Nadam se da će njihovi šefovi to pročitati i razmisliti o svojim pogledima na ljude koje vode.

Tagged on:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *