Volontiranje mladih bez iskustva
Posted by sasajurkovic in Ljudi i okruženje, Tržište rada i HR on 13. April 2012.
Dosta se prašine diže oko novog zakona koji ministar Mrsić proklamira, o stručnom usavršavanju mladih za 1600 kn. Gledam reakcije mladih s dvije strane – jedni kategorički odbijaju jer poistovjećuju taj zakon sa robovlasništvom, a drugi jedva čekaju šansu da dobiju bilo kakav posao i mogućnost da se dokažu i zadrže posao nakon godine dana ‘prakse’.
Osobno, shvaćam i jedne i druge te se priklanjam ovim drugima koji nisu protiv toga. Uzmite u obzir da smo od početka krize izgubili preko 100.000 radnih mjesta. Vratiti to, uz sve probleme koje imamo, nije lako. Ne možemo očekivati da će se cijelo tržište doživjeti bum u mjesec dana, a šteta mu je bila rađena godinama, čak i prije krize. Zato moram reći da ideja ministra i nije tako loša jer u vrijeme kad nema radnih mjesta, daje mogućnost mladima (koji bi trebali nositi gospodarstvo u budućnosti) da stječu iskustvo i dobiju šansu za dokazivanje i mogući ostanak na poslu. Sad ionako nemaju prihode niti su zaposleni. Pa što onda imaju za izgubiti?!
Neki komentiraju da će poslodavci izrabljivati te mlade ljude i davati im neke beskorisne poslove. Svatko tko je počeo od nule zna da se razumijevanje poslovanja najbolje stječe ako si i sam bio dio procesa od početka do kraja. Tko od nas nije u svojim počecima bio nečiji vozač, dostavljač, ‘potrčko’, sve u svrhu da naučiš nešto i dobiješ iskustvo. Imam dojam kao da ljudi očekuju da će im prvi posao biti super plaćen, na super odgovornom radnom mjestu i da će odmah biti neki voditelji, a ako tako ne bude, onda neće niti pokušati raditi. To što netko ima diplomu faksa ne znači ništa i ne garantira ništa, ako niste realni u svojim očekivanjima i nemate radne navike. Imam osjećaj da neki ljudi misle ako imaju diplomu da moraju raditi samo poslove dostojne te diplome. Mislim da će se takvi ljudi još načekati prije nego nađu adekvatan posao. Naravno, ne govorim da netko tko ima magisterij mora raditi kao čistačica, ako ga život nije toliko pritisnuo…
Ali da ne bi bilo sve tako pozitivno u Mrsićevom zakonu, imam i bojazni. Poznavajući naš mentalitet, a to je da ne može zakonodavac izmisliti zakon koji naš narod ne može zaobići ili naći mu rupe, bojim se da bi ovim zakonom moglo doći do fluktuacija radne snage, odnosno izmjena u firmama, gdje će postojeći zaposlenici biti zamijenjeni jeftinim pripravnicima. To se vrlo lako može dogoditi u firmama koje imaju upravljanje radnim učinkom i koje otkaze mogu davati ljudima zbog loših rezultata. Budući da većina tvrtki ima lošije rezultate, a ne otpušta postojeće ljude jer znaju da nije do njih, ovaj zakon bi ih mogao potaknuti da to ipak učine jer smanjuju troškove, a dobiju ljude koji su možda i motiviraniji i svježiji od postojećih…
Čak i to bi bilo OK, da je na tržištu dovoljno radnih mjesta iliti poslova. U tom slučaju bi ljudi našli drugi posao. Ali u stanju kakvo je to bi bilo vrlo loše.
Uglavnom, i ovo rješenje je bolje od nikakvog te treba gledati dugoročno na razvoj tržišta.
Pesimizam u traženju posla
Posted by sasajurkovic in Ljudi i okruženje, Tržište rada i HR on 1. February 2012.
Ovih dana svjedočio sam fenomenu nekih ljudi, a zove se “ak meni crkne krava, nek susjedu cknu dvije”. U vijestima su prikazali primjer kompanije koja se, unatoč recesiji, probila na inozemna tržišta i imaju problema sa pronalaskom zaposlenika. Znači pozitivan primjer tvrtke koja želi zaposliti ljude, ali ih ne može naći. Čudno?
Čudno ili možda ne, jest da kad smo stavili link na članak na facebook, neki ljudi su davali takve komentare da ti pamet stane. Klasičan primjer ljudskog jala i neinformiranosti, ali bitno da su popljuvali poslodavca bez ikakvih dokaza niti zdravog razuma. To su tzv. “sve je u banani, poslodavci su gnjide koje izrabljuju, poslovi se dobivaju samo preko veze, sve je crno i svi su mi krivi za moje teško stanje” ljudi. Sva sreća, bili su u manjini, ali svejedno me iznenadilo.
Da ne bi rekli da sam neosjetljiv za stanje u zemlji i 330.000 nezaposlenih, za ljude koji jedva krpaju kraj sa krajem,… Ne radi se o tome. Svjestan sam da ljudi kad se javljaju na natječaje dobivaju samo odbijenice, ako ih dobiju uopće, da računi idu, bez obzira radio ti ili ne. Ali to sve je razlog da se još više borite i da prilike kao što je bila ta tvrtka, iskoristite da pokušate dobiti posao. Motivacija dolazi iznutra, nitko vas neće motivirati i gurati. Normalno je klonuti duhom, ali onda nemojte kritizirati i omalovažavati poslodavce koji svoj posao obavljaju časno i na dobrobit zemlje i svojih zaposlenika. Ljudi koji su u startu ogorčeni i negativni, koji traže posao, a mole Boga da ga ne nađu, nek se zapitaju prije kritika, koliko taj poslodavac plaća poreza da bi njima osigurao zdravstvenu zaštitu, naknadu sa zavoda i sve drugo što dobivaju od države. Možda bi trebalo razmisliti -ako sam ja demotiviran i pesimističan, da li moram takvima učiniti i sve druge oko sebe?
Isto tako, postavljala se izjava :”šta bi ja radio za minimalac, kad na zavodu imam nešto manje, a sjedim doma”. Jedan savjet oko toga. Odlaskom na posao stječete iskustvo, družite se sa ljudima iz kompanije, upoznajete druge ljude, razvijate sebe kako bi, možda, jednog dana pronašli drugi posao ili bolje radno mjesto. Sve to ne možete postići od kuće, ne radeći ništa i kriveći političare i poslodavce za sve nevolje.
Znam da je jako teško zadržati motivaciju za traženje posla uz sve probleme koji nas okružuju, ali morate se boriti i izdržati. Vrata će se negdje otvoriti, netko će prepoznati da ste vi ta osoba koju treba. Nikad ne znate. Sreća zalupi vrata na jednoj strani, ali ostavi otvoren prozor na drugoj.
Želim Vam puno uspjeha i motivacije u traženju posla.
Kontrola=veća učinkovitost?!
Posted by sasajurkovic in management on 30. November 2011.
Nakon dugo vremena ponovno sam krenuo u pisanje. Nekako nisam imao ili vremena ili volje, ali to je bilo i dobro jer se nakupilo dosta slučajeva, koji su karakteristični za većinu kriznih menadžment stilova. Jedna od najčešćih tema je kontrola.
Načelno se slažem da timovi ne mogu cijelo vrijeme funkcionirati bez određene kontrole. Ja bih to prije nazvao praćenja prolaznog vremena jer kad kažemo kontrola, to djeluje negativno, nepovjerljivo prema ljudima i u njima izaziva inat i nezadovoljstvo. Praćenje prolaznog vremena odaje ipak neko povjerenje u ljude i gleda se kao informiranje o stanju projekta. Ovakav način u ljudima neće izazivati kontraproduktivna ponašanja već će ih, komunicirano na pravi način, motivirati da iznesu sve što se u njihovom radu događa.
Ono što je u ovoj krizi (već nam svima na uši izlazi) specifično jest to da su mnoge kompanije riječ kontrola dovele na jednu potpuno drugu razinu. I onda se čude zašto su im ljudi demotivirani i nepovjerljivi prema svemu što kao kompanija zacrtaju kao strategiju. Zamislite kako biste se osjećali da znate da vam kompanija svakodnevno kontrolira vaše email poruke, gdje surfate, na koje stranice odlazite, što postate na facebooku, Skypeu ili Linkedin-u, čak vas i upozore da to svakodnevno rade… Koju poruku to šalje zaposlenicima tih kompanija i koliko te kompanije misle da imaju lojalnost i angažman svojih ljudi u tim uvijetima? Osobno mislim da su takvi represivni sistemi dobri samo za uništavanje motivacije ljudi jer ljude se ne može potaknuti na rad prijetnjama i kontrolom. Možda mogu raditi više, ali nikad više od onoga što je propisano ugovorom o radu. Također, ljudi će naći način da zaobiđu takva pravila i opet niste ništa dobili sa time. Da li mislite da je to dovoljno da vam kompanija bude uspješna?
Ne očekujem da se itko složi sa ovim mišljenjem jer nije svugdje ista situacija, ali ono što bi trebalo shvatiti jest da je zadovoljan djelatnik najbolji djelatnik, a zadovoljstvo djelatnika postižemo povjerenjem, lijepom riječi, poštovanjem, poticanjem na izvrsnost i slobodom da ispolji svoje kvalitete. Za to vam ne treba novac, nego zdravi razum, a tko to shvati lakše će ploviti kroz ova nemirne gospodaske vode.
Površnost u traženju posla
Posted by sasajurkovic in Ljudi i okruženje, Tržište rada i HR on 13. July 2011.
Ovdje ću biti vrlo kratak.
Drage kolegice i kolege u HR-u. Da li stavrno želite zaposliti kandidate koji u potrazi za novim poslom ne posjete sve portale koji iste nude, odnosno koji ne istraže tržište do kraja nego idu samo na onaj koji im se više sviđa ili koji je razvikan? Razmislite da li će takav čovjek, kad ga zaposlite tako naručivati i robu i usluge Vaših dobavljača, odnosno neće istražiti cijelo tržište za najpovoljnijim riješenjem za Vašu tvrtku? Pa zar stav da se nešto što je u životu među top prioritetima (pronalazak posla) traži tako površno, nije alarm da će takav kandidat raditi površno i u Vašoj tvrtki?
Nadam se da će ovaj post nekoga natjerati na razmišljanje jer osim inercije u odlučivanju, ova pojava može biti još štetnija za Vaše tvrtke od bilo kakve krize.
Edukacija djelatnika – potreba tvrtke ili nagrada djelatniku
Posted by sasajurkovic in management on 6. June 2011.
U vrijeme krize, svugdje primjećujem da je edukacija djelatnika ukinuta ili značajno smanjena. Čak u nekim informatičkim tvrtkama je smanjena na minimum. Postavlja se pitanje koliko je zapravo edukacija zaposlenika važna tvrtkama i koliko uopće cijene educirane djelatnike?!
Ako govorimo o konkurentnosti na tržištu, zaposlenicima kao najvrijednijem resursu svake kompanije, zašto onda prva stvar koju u krizi ukidamo je “održavanje” tog resursa i briga o njemu? Auto morate servisirati i radite to redovno, urede čistite redovno i nabavljate sredstva za čišćenje i održavanje… Očito je da teza o ljudima kao navrijednijem resursu ne stoji jer u većini kompanija je pala u vodu prvim naznakama krize.
Prethodna tvrdnja ide uz bok i onoj – Mi prepoznajemo ključne zaposlenike i brinemo o njima… Nažalost u mnogim kompanijama i to je samo još jedna floskula koja služi za stvaranje percepcije brige o ljudima u tvrtki. Najčešće se ključni ljudi prepoznaju, ali ih se svrstava u isti koš sa prosječnima da ne bi bilo pitanja – Zašto netko ima neke beneficije, a netko drugi nema. Na taj način samo pokazujemo prosječnima da rade odličan posao, a ključnim ljudima da, zapravo, njihov posao može odraditi bilo tko drugi. A kad im to tek pokažemo tako da im edukacije koje imaju tretiramo kao poklon tvrtke, umjesto ulaganje tvrtke u povećanje svoje konkurentnosti i prihoda? U ovo vrijeme, oni koji su sretnici i dobiju edukaciju plaćenu od strane tvrtke često bivaju podsjećani da ima je tvrtka omogućila edukaciju i da moraju biti sretni što su dobili takav poklon, jer, eto, tvrtka nema nikakve koristi od tog ulaganja?
Nevjerojatno je kako management pada na takvim stvarima i gube povjerenje i lojalnost svojih podređenih. Umjesto da se okrenu rješavanju pitanja zašto je netko uspješan i kako ga učiniti još uspješnijim, oni gledaju mane zaposlenika i kako učiniti da ljudi rade više, budu plaćeni manje i k tome još i lojalni kompaniji. Mislim da ćemo biti svjedoci velikoj fluktuaciji kad kriza počne jenjavati, osim što je i sad doživljavamo tamo gdje ključni zaposlenici nemaju straha od odlaska iz tvrtke. Kad i ostali shvate da mogu lako naći drugi posao, vrlo brzo će otići iz takvih kompanija.
Ali, takve kompanije nije niti teško prepoznati. Najčešće imaju loše međuljudske odnose, sa negativnim selekcijskim procesima, gube klijente i prihode te se konstantno bave samo prihodima, umjesto sa stvaranjem imidža brenda i osmišljavanjem stvari koje će taj imaidž poboljšavati, kako interno, tako i eksterno. Dobro za njihovu konkurenciju jest što takve kompanije nisu niti svjesne grešaka koje rade i stvari koje gledaju i prate u poslovanju.
Na kraju, zahvalio bih svima koji su podjelili sa mnom svoja iskustva i motivirali me da napišem nešto na tu temu. Nadam se da će njihovi šefovi to pročitati i razmisliti o svojim pogledima na ljude koje vode.
Projekt “Radom iz krize”
Posted by sasajurkovic in Uncategorized on 15. March 2011.
Neću se osvrtati na politiku i nesposobnost vlade i ostalih političara da učine bilo što u ovoj zemlji već ću se osvrnuti na ovaj, po meni hvale vrijedan projekt.
Naprosto ne mogu vjerovati da neki ljudi komentiraju ovu gestu negativno ili sa figama u džepu. Razgovaram sa nekim kolegama iz branše i mišljenja su podjeljena, ali ono što me šokira jest da umjesto da skinu kapu Todoriću i svima koji će svoje novce usmjeriti u ovaj projekt, oni vide samo negativno – to je marketinški trik, PR, 3 mjeseca ništa ne znače, iskorištavaju mlade i sl…
Ajde sad razmislite koliko je nezaposlenih, koliko od toga je mladih bez iskustva? Bilo tko nezaposlen, a pametan i željan rada i dokazivanja, bar neku šanse da se pokaže i dokaže objeručke će prihvatiti. Agrokor je taj novac mogao usmjeriti u marketing i bilo bi im odlično, ali učinili su korak koji u ovo vrijeme može biti samo pozitivan i hvale vrijedan – omogućili su ljudima 3 mjeseca posao, stjecanje iskustva i plaću!
Neki sad kažu, ti ljudi bi se ionako zaposlili u turizmu. Ne vjerujem da je to tako. I u turizmu trebaš iskustvo, a problemi oko smještaja radnika, te relevantnosti sezonskih poslova za nečije iskustvo i sve drugo oko toga su neusporedivi. kakve koristi za razvoj karijere ekonomist ima od rada kao konobar u turizmu? Nikakve, osim da lakše nađe posao kao konobar…
Stoga, dragi ljudi, prije nego nastavite kritizirati ovaj projekt, razmislite o svemu ovome i stavite se u cipele nezaposlenih mladih ljudi koji bez ovog projekta nemaju šanse zaposliti se u tvrtki kao što je Agrokor, a sad se ta vrata otvaraju. Koliko to vrijedi nekome bez posla i iskustva.
Jedino što mene brine u ovom projektu su prava tih ljudi kad se vrate na burzu. Mislim da bi g. Todorić trebao dogovoriti da se po povratku na burzu prava tim ljudima vrate, kao što je bio slučaj sa popisivačima stanovništva.
Obračun sa nezaposlenima
Posted by sasajurkovic in Tržište rada i HR on 18. February 2011.
Razgovarao sam danas na temu vladinog obračuna sa nezaposlenima i kako će oni smanjiti broj nezaposlenih koji rade na crno za cca. 100.000 ljudi. Slažem se sa Popijačem da se radi o toj brojci onih koji su radno itekako sposobni a rade na crno poslove, dok dobivaju sva prava na burzi.
I sad su povrijeđeni oni nezaposleni koji su to zaista i koji redovno obilaze HZZ, ali posla jednostavno nema. Takvim ljudima skidam kapu jer oni su prave žrtve naše politike i kvazi vrhunskih menadžera. Mislim da ljudi koji su preko 50 godina starosti i koji nisu visoko kvalificirani i obrazovani sa relevantnim iskustvom koje tržište traži, osuđeni da na HZZ-u budu do mirovine. zaista ne vidim kako da se oni zaposle a da im plaća bude koliko toliko veća od naknade na burzi. Mislim da takvi ljudi definitivno spadaju u kategoriju nezaposlenih i teško zapošljivih.
Jedna od kategorija koji su postali žrtve gore navedenoga su i mladi bez iskustva. Njih rijetki zapošljavaju jer na tržištu imaju tisuće onih koji imaju po godinu, dvije iskustva koji su već ušli u svijet rada, ali se još daju oblikovati prema kulturi kompanije. Ako ništa drugo, ti mladi ljudi imaju neku prednost pred ovima iznad 50 pa šansa ipak postoji.
Što savjetovati svim tim ljudima? Teško je biti pametan i reći nešto revolucionarno kad radnih mjestajednostavno nema toliko, a ponuda i potražnja diktiraju trendove. Ono što u startu moraju razviti je jedna stvar koja nastrada kad si nezaposlen – samomotivacija. Kod ljudi iznad 50 koji su u svojem radnom vijeku proživjeli mnogo, uspjehe i padove, sad odjednom sudbinu često kroje oni kojima ti ljudi mogu biti očevi i majke, ljudi koji ih gledaju kao proizvod propalog režima iz 80-tih, nekoga tko je manje vrijedan. Kod mladih, dolazite do toga da u potragu za poslom kreću puni sapomouzdanja i elana da će nešto naći, da su oni budućnost zemlje, kad ono ili nitko ne zove ili stalno odbijenice… Svi bi htjeli mladog radnika sa 5 godina iskustva. A kako da steknem to iskustvo kad me nećete zaposliti?! Naravno, postoji mnogo svijetlih primjera poslodavaca i ljudi u ljudskim resursima koji su moralni, empatični i na zemlji. Njima svaka čast! Ovi koji nešto izigravaju zato što su trenutno na poziciji da odlučuju, njima poruka da na kraju nismo ono što radimo već ono što jesmo.
Kako iskorijeniti taj rad na crno? Sumnjam da će vlada nešto po tom uspjeti učiniti jer mislim da nije na njima da čiste nezaposlene sa liste. Problem je u poslodavcima koji redovno potvrđuju žigove ljudima koji dolaze samo po to i ne namjeravaju naći posao. Dok god poslodavci koji naiđu na takve slučajeve ljudi koji odbiju poslove ne reagiraju i ne prijave ih HZZ-u, a HZZ nešto ne učini, neće biti pomaka. Mislim da u startu treba postaviti ciljeve i kriterije koje pojedini tražitelj posla mora zadovoljiti da bi odbio posao. Da li je to plaća koja je manje od prosjeka za struku, prijava na minimalac i sl… Također, zašto HZZ ne kontrolira ljude koji su bili na razgovorima za posao zašto su odbili poslove. Ako je ponuda poslodavca tom tražitelju posla bila protuzakonita, neka HZZ pošalje prijavu Inspektoratu pa ćete sankcionirati takvog poslodavca. Također, neka provjere studentske ugovore koje koriste ljudi koji nisu studenti… Koliko novca se samo tako izgubi? Naravno, nisam ja prorok niti najpametniji u državi, ali zar ne mogu saslušati normalne ljude koji nisu po televizijama i kuloarima što misle da ih koči?
Na tržištu je strukovna udruga profesionalaca u ljudskim resursima -HR Centar. Gospodo iz vlade i HZZ-a, obratite se njima za savjet…
No, da ne solimo pamet onima koji ionako znaju u čemu je problem, zašto ne bismo pogledali i drugu stranu, pozadinu sve ove hajke. Meni sve to izgleda kao da vlada u nemogućnosti povećanja zaposlenosti, baca loptu na teren na kojem će još manje uspjeti napraviti, ali bar će smanjiti brojku od 344.000. To me podsjeća kao kad tvrtke počnu štedjeti na spajalicama, a ne razmišljaju o povećanju prihoda i novim izvorima zarade nego samo režu i režu i režu troškove… Naravno, nekad je to jedini način, ali… Sve ovo što sad vlada radi je jasan znak da su izgubili smjer u svemu i da ne znaju što rade. Ne vjerujem i da će ih to malo kvalitetnih menadžera u redovima izvući… No, s druge strane, da li su druge stranke različite? Sumnjam…
Jedino što mi za kraj ostaje je poručiti svim nezaposlenima i koji su izgubili posao da se ne predaju, da zadrže motivaciju i pokažu da vrijede, da su u životu postigli uspjehe i da ih se ne srame istaknuti. U ovoj krizi traže se “ratnici” koji neće čekati Jadranku da im nađe posao već koji će uzeti sudbinu u svoje ruke i reći: ” Ja se neću predati i neću propasti jer sam sposoban i želim se boriti!!!”
Prijatelji u poslovnom životu
Posted by sasajurkovic in Ljudi i okruženje, management on 21. October 2010.
Da li miješate poslovno od privatnog? Da i mislite da vam je poslovni partner koji je super sa vama takav zato što ste vi kvalitetna osoba i netko sa kime se svatko želi družiti? Danas sam razgovarao sa kolegom na tu temu.
Vjerujem da, zaista, ima takvih, ali i da je poslovni odnos uvijek u neku dozu odnos iz koristi. Ako obje strane nemaju korist od tog odnosa, onda isti ne bi niti započinjao. Ali što je kad takav odnos preraste u prijateljstvo – da li ste stvarno sigurni da je taj odnos iskren i zaista prijateljstvo na način da će vam ta osoba pomoći i kad neće imati korist od vas?
Osobno sam se dosta puta uvjerio u negativne strane “poslovnog prijateljstva”, ali svojom krivnjom. Svjestan sam da u životu imaš par najboljih i najbližih prijatelja, obitelj, rodbina i drugi koji su na prvom mjestu i na koje uvijek možeš računati i kojite vole zbog toga što si kao osoba, a ne posao koji radiš.
Druga kategorija bi bila kategorija bliskih poslovnih prijatelja za koje bih dao ruku u vatru da me neće iznevjeriti niti ja njih. Za takve prijatelje daješ sve u poslovnom svijetu i svjestan si da je njihov uspjeh i tvoj i da svi rastete iz toga. To su ljudi koje uključujete u obiteljske rituale i koje možete nazvati i uvijek očekivati osmjeh i savjet. Razočaranja u ovom segmentu su vrlo bolna jer su na granici poslovnog i privatnog prijateljstva, zato treba jako oprezno birati koga puštamo u taj krug ljudi.
Treća kategorija bi bili poslovni partneri u pravom smislu riječi – znači oni koji meni donose posao i ja njima. Odlazimo na kave, ručkove, znamo neke stvari iz privatne sfere, ali to je sve dokle idemo. Lojalnost je tu dok god postoji interes, ali i nakon toga možeš očekivati da će te pozdraviti na ulici kad te vide ili ti pomoći i kad nemaju koristi od tebe. Rekao bih da je karakteristika ovih da te neće prevariti i namjerno ti naštetiti, ali blisko će surađivati dok ima obostrani interes.
Četvrta kategorija bi bila oni koji te zovu uvijek kad nešto trebaju, a sami ti ne bi pomogli bez da im platiš i cijeli partnerski odnos gledaju kroz prizmu svoje financijske koristi. Takvih se ljudi treba čuvati jer su slatkorječivi i pokušat će se prodati pod kategoriju broj dva kako bi izvukli korist od vas za sebe. Nažalost i sa takvima morate imati nekakav odnos, ali bitno je znati da na takve ljude ne računate i pokušati ostati maksimalno ljubazan jer ljudi kao što su ovi iz četvrtke kategorije najčešće uspjevaju probiti se u životu na vrh hranidbenog lanca. Zašto? Imaju jednu karakteristiku, a to je egocentrizam i podređenost svega njihovom cilju u životu. Svi drugi su pijuni koje treba iskoristiti za viši cilj… Takvi ljudi su vrlo inteligentni i snalažljivi, ali griješe u dijelu u kojem misle da druga strana ne shvati o čemu se zapravo radi.
Na kraju, ja bih dodao petu kategoriju, onih kojima nikako ne smijete vjerovati, nikad se ne biste sa njima družili u životu, ali nekako su bitni. Ima poslovica da prijatelje držiš blizu, a neprijatelje još bliže. Ja bih rekao da ljude iz ove kategorije treba imati na oku i biti oprezan jer nikad ne znaš kad će “napasti”. To su ljudi sa kojima se pozdravljaš i ljubazan si, ali ništa više. Vjerujem da i oni to osjete u komunikaciji.
Vjerujem da se podjela može napraviti na više načina, ali poanta u biznisu je očita – “Služba je služba, družba je družba”. Što se prije sa tim pomirimo, lakše ćemo plivati u ovom malom plavetnilu.
Koliko cijenite ključne ljude u kompaniji?
Posted by sasajurkovic in management on 19. October 2010.
Koliko ste puta čuli izjavu – ljudi su najvrijedniji resurs koji imamo u kompaniji? Jedno takvo pitanje je postavio jedan profesor i tražio odgovor na pitanje među studentima – niti jedan nije pogodio. Svi su odgovorili, naravno-ljudi ili zaposlenici, a on im je sa smješkom negirao. Svi su se čudili kako to da jedan HR-ovac tako govori. To je zvučalo kao svetogrđe. a onda profesor izvali – vozni park, auti!
Svi se nasmijali i začudili, a onda je išlo objašnjenje. Koliko često perete aute, idete na servis, da li ste smanjili kvalitetu voznog parka u krizi. A onda paralela – koliko ste smanjili budžete za edukaciju zaposlenika, da li razvijate ljude, da li ih nagrađujete i sl.. Ispalo je stvarno da se više brinemo za aute nego vlastite ljude u kompaniji… Dobro, ne vrijedi za sve, ali da postoji jedna velika većina takvih tvrtki, slažem se.
Do sad sam se uvijek susretao sa ljudima koji kažu da prepoznaju ključne ljude u kompaniji, ali kad ih pitam kako im to pokazuju, najčešće ostaju na riječima hvale i pohvale te bonusa. Benefiti koje ljudi imaju u tvrtkama su različiti, a najveća pogreška je što se sve zaposlenike tretira jednako i omogućuju im se jednaki uvjeti u kompaniji, bilo da su prosječni, ispodprosječni ili nadprosječni zaposlenici. A zašto? Najčešći komentar je “Što će reći drugi ako vide da ovaj (čitaj nadprosječni) ima veću plaću i auto, a drugi koji je na istoj poziciji (čitaj prosječni i ispodprosječni) nemaju. Kako će se oni osjećati.”. I zato uprave imaju princip uranilovke gdje se svima jednako daje i uzima, kao zbog nekog standarda i mira u kući. A onda se čude zašto im oni nadprosječni odlaze iz kompanije.
Ne možete nekome vezati krila zbog toga da ne povrijedite one koji uopće ne razmišljaju o letenju. Umjesto toga treba one koji su još na zemlji pokrenuti da razmišljaju o nebeskom prostranstvu, a ne da kljucaju po zemlji cijeli radni vijek. Zato nagradite vaše ključne ljude u kompaniji, pokažite i njima i njihovim kolegama da su oni ključni i da zato imaju više, ne zato što imaju više klijenata ili su jači klijenti koje imaju, već zato što svoje ciljeve ispunjavaju i više od traženog i stvaraju svojom motivacijom i kvalitetom dodatnu vrijednost kompanije. Njihovi benefiti i pozicije moraju biti motivator i za njih, ali i za druge da pokušaju dostići taj status.
Ključ liderstva u krizi i inače
Posted by sasajurkovic in Ljudi i okruženje, management on 27. June 2010.
Koliko su me puta pitali da opišem lidera ili da objasnim tko je lider. Svatko može opisati lidera jer svatko zna što želi od osobe koja bi ga trebala voditi u tvrtki. Istina je da nemamo previše lidera koji su na poziciji da vode ljude, ali takvi najčešće imaju snažan utjecaj na kolege sa kojima radi. Ponekad je taj utjecaj toliko jak da može natjerati nesposobnog voditelja ili menadžera da odstupi ili promijeni svoje odluke i stil vođenja.
No, koji je ključ, ne samo liderstva, već i profesionalnosti u poslovanju? POVJERENJE. Povjerenje je usko vezano uz integritet osobe i jako ga je teško steći. To smo čuli već stotinama puta, no u kriznim situacijama povjerenje može biti ključan faktor kako bi tvrtka preživjela i postigla transformaciju. Ljudi će prihvatiti jako puno za “viši cilj”, kao što je opstanak tvrtke. Pristat će i na kašnjenja plaće, neisplate istih, degradaciju, samo ako ta žrtva znači da će tvrtka opstati i da će kad kriza prođe opet doći na svoje. Lideri koji imaju povjerenje ljudi to mogu postići. Pogledajte sagu sa Pevecima i brzinom kojom su propali. Niti vjerovnici niti zaposlenici im nisu vjerovali i to je bilo dovoljno za scenarij koji svi znamo kako je završio.
Ali kada to povjerenje izgubite, što onda možete učiniti? Ja bih rekao jako malo. Vaši djelatnici će obično jednom prijeći preko laži i neispunjenja obećanja, ali više puta neće. Ako ste u situaciji da ste izigrali povjerenje svojih djelatnika, možete se jedino iskreno ispričati i tražiti oprost zajednice koju vodite. Naravno, pritom Vam je slijedeća laž kobna za poziciju. Menadžeri često misle da su oni glavni i da drže sve konce. To je totalna zabluda. Djelatnici, “šljakeri” su ti koji vode kolo i odlučuju o Vašoj sudbini. Ako oni odluče slabije raditi ili bojkotorati rad, Vaša pozicija je vrlo upitna jer nećete imati koga voditi, nećete imati rezultate…
Dva najčešća primjera prekršenih obećanja koje sam vidio u tvrtkama su :
a. otpuštanja – Kada voditelj obeća da neće biti otpuštanja, makar i određeni period i onda učini suprotno. Ovaj postupak unosi nesigurnost i strah u ostatak tima, a negativnu reklamu prema van od strane otpuštenih.
b. pregovori o plaći – Kada voditelj dogovori sa svojim djelatnicima različite visine plaća, pod izlikom krize i uvjerava ih da su svi u tom rangu isto plaćeni, a nisu. Općenito, bilo kakvo obećanje oko plaće koje se ne ispuni ili djelatnik vidi da ga uprava ili voditelj namjerno zakidaju je pravi način da izgubite kvalitetnog radnika. Ovdje nema opravdanja za neispunjenje obećanja.
Kako biste izbjegli ovakve situacije predlažem da ne obećavate stvari koje ne možete ispuniti ili niste sigurni u to i da ne kalkulirate sa svojim zaposlenicima kao da su djeca. I djecu možete prevariti samo jednom… Vaši zaposlenici će osjetiti laž i podcjenjivanje njihovog intelekta, a kad izgubite njihovo povjerenje prve ćete izgubiti one najbolje, a za njima će otići i svi ostali. Ako želie voditi ljude, krenite od sebe. Prvo naučite voditi samoga sebe.
Najnoviji komentari